The Dark Side of the Moon



 
PortalPrijemKalendarFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi
Pristupi
Korisničko ime:
Šifra:
Pristupi automatski pri svakoj poseti: 
:: Zaboravio sam šifru
Zadnje teme
» Predstavljanje vaših sajtova
Pon Jun 22, 2015 1:28 am od Ana81

» Priče za laku noć ;)
Pon Jul 28, 2014 5:53 pm od radioaktivna

» Urbane legende
Pon Jul 28, 2014 5:50 pm od radioaktivna

» Ljubavne asocijacije
Ned Feb 09, 2014 4:57 pm od maja

» Asocijacije
Ned Feb 09, 2014 4:57 pm od maja

» Kaladont
Ned Feb 09, 2014 4:56 pm od maja

» Kaladont imena
Ned Feb 09, 2014 4:55 pm od maja

» Najlepša reč
Ned Feb 09, 2014 4:55 pm od maja

» Oceni avatar..
Ned Feb 09, 2014 4:54 pm od maja

» Brojimo po 1 pa dokle stignemo....
Ned Feb 09, 2014 4:54 pm od maja

» Brojanje u slikama
Pet Sep 13, 2013 7:37 pm od Hanna..

» R
Čet Jan 31, 2013 5:15 pm od Flanders

» Koje su boje Vaše oči?
Sub Jan 26, 2013 2:35 am od vanja

» Trenutno slušam...
Uto Jan 08, 2013 1:13 am od Kaktussic

» Ja sam zadnja...
Sre Dec 26, 2012 1:31 pm od maja

Ključne reči
momenta slike trenutno Ljubavna osećate ovog horoskop ljubav Kako kaladont priče verujem legende Stihovi urbane balašević stihu pesme erotske NOVE volim 2011 Ceca pisma slici osecam
Prijatelji foruma
SENSUAL BannerFans.com Image hosted by servimg.com BannerFans.com PASSION
S1

Share | 
 

 Atlantida

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
bodomiere
VIP
VIP


Broj poruka : 178
Datum upisa : 31.03.2011

PočaljiNaslov: Atlantida   Ned Maj 08, 2011 12:42 am

Grci su svojim legendama
stoljećima očaravali ljude širom svijeta. Ikar, Prometej, Perzej, Sizif i
stotine drugih čvrsto su se urezali u pamćenje čitatelja.. Postoji,
međutim, jedna legenda čija intrigantnost nadvisuje sve ostale. Žar s
kojim se o njoj priča s vremenom se samo razbuktava i vjerojatno nikada
neće ni nestati. To je priča o Atlantidi. Ispričao ju je Platon. Njegova
dijela "Dijalozi" i "Timej" govore o nezaboravnom Solonovom putovanju u
Egipat 583. godine pr.n.e. Ono što je Solona vuklo na putovanje nisu
bile piramide, hramovi ili drugi materijalni ostaci te slavne kulture.
Vuklo ga je nešto puno vrijednije - znanje , znanje o proteklim
vremenima. Ono što je tamo saznao od Egipatskih svećenika ni sam nije
mogao očekivati. "...O Solone, govorit ćemo Tebi i Tvom narodu iz
zahvalnosti prema boginji, koja je podigla i poučila vaš grad prije
tisuća godina, primivši vaše sjeme, rod od Gee i Hefesta… Dakle,
govoriti ćemo Ti o Tvojim precima koji su živjeli prije devet tisuca
godina i kazivat ćemo Ti, ukratko, o zakonima i najljepšim djelima što
su ih stvorili. Drugi put, govorit ćemo Ti detaljnije o istim događajima
služeći se istim spisima i svjedočanstvima. Razmotri, stoga, njihove
poredeći ih sa našim današnjim i naći češ da su tada u besprijekornom
redu živjele klase svećenika odvojene od drugih, potom cehovi zanatlija,
s tim što se predstavnici različitih zanata nisu međusobno miješali,
zatim tu su bile klase pastira, lovaca i poljoprivrednika. Ipak klasa
ratnika imala je najveći ugled i privilegije. Ona je živjela odvojeno od
svih klasa, a zahvaljujući tadašnjim zakonima, nisu se ničim drugim
bavili do stvarima rata… Boginja, koja vam je prvima podarila ustave i
uređenje smjestila vas je na lijepo mjesto računajući da će sretna
umjerenost godišnjih doba dati najmudrije ljude. Dakle, boginja, kao
poznavalac rata i nauke, izabra i najprije naseli ovo mjesto koje bi
moglo dati ljude najsličnije onima. I živjeli ste tako sa takvim
zakonima i još boljom upravom, nadvisujuci sve ljude u svim vrlinama,
kako, i odgovara djeci i ucenicima bogova. Brojna su bila velika djela
vašeg grada, kojima se mi i danas divimo. Jedno djelo, ipak, svojom
veličinom i vrlinama sve nadvisuje. Jer, govore zapisi da je vaš grad
uništio jednu veliku vojsku što je bezobzirno pokoravala i zauzimala
cijelu Europu i Aziju napredujući od Atlantika. To more je tada bilo
plovno i imalo je jedan veliki otok ispred onog ulaza što se zove, kako
vi to kažete, Heraklovi stupovi (Gibraltar). Tada, dakle, o Solone, tada
se moć vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je
nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratničkim vještinama,
prisiljena da se bori sama zbog bijega drugih, suoći se tako sa najvećim
opasnostima i porazi napadaće, učvrsti pobjedu i od ropstva spasi
narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli do
Herkulovih stupova pa na ovamo! Ali kasnije, desiše se strašni
zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noći svi vaši ratnici
propadoše u zemlju, a slično nestade i otok Altantida koji more proguta:
stoga je to more neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprečavaju veliki
plićaci od blata koje je ostalo od otoka što je potonuo u morske
dubine…"

Platonu je o Solonovim putovanjima pričao i Kritije:

"Kada
su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u
kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok
koji ce kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene.
Izabrao je neobično mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za
koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih
nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrcka
mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na
njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni
iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu
kćerku, Klito. Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a
Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je
živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi
mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Kao
bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok formiran u sredini prstenasta
mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla
hladna, a iz drugog topla voda !), a zemlji podario plodnost i raznoliko
voće i povrće…"

Kasnije
su Atlantidani oko tih izvora napravili mnoge palače, terme, bazene i
parkove. razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do
svih dijelova carstva. Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom
od njih su podarili jedan dio otoka. Središnji otok dobio je najstariji
sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime. Atlant i njegovi
potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi
predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja.
Veliki dio tog bogatstva činio je materijal koji se vadio u rudnicima na
čitavom otoku a bio je dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u
Keltskoj mitologiji spominje narod koji je došao "iz mora sa zapada" a
bio je vješt u izradi oružja od neobičnog materijala kojeg su zvali
"bijelo srebro".

Svojim
vještim rukama Atlantiđani su glavni grad Atlantide, Posejdon,
pretvorili u kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte
grada nalazilo se u centru prstenova:

"…Otok,
na kome je bila kraljevska palača, imao je promjer od pet stadija (960
metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od
kamena su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio
različite boje : bijeli, crveni i crni. I zgrade su bile izradene od
raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio je obložen
broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a
zid same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj. U samom središtu,
sveti hram Klito i Posejdona, bio je nepristupačan i okružen zlatnim
zidom. U ovom hramu donesen je na svijet porod deset atlantidskih
kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve…"

Na
žalost Atlantiđani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im
podarili bogovi. Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena
straha a bacao ju je Pico Alto, najveci vulkan Atlantide. Bez obzira na
poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio nemilostiv. U
samo jednoj erupciji u vode Atlanskog oceana potopio je sav božanski i
ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim
legende.

OTO HENRIH MUK

Platonova
prica o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tokom mnogih stoljeća
smatrani su legendom. Pa i danas, u naučnom svijetu ne postoji
jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija uistinu
postojala. Možda jeste, a možda i nije... Postoji mnoštvo pretpostavki i
naučnih hipoteza o tome da li je Atlantida uopće postojala, gdje se
nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor
o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" (Timej) u kojima
navodi priču koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine
pne., čuo grčki filozof Solon.

Gdje se nalazila!?
Nekada,
u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar),
zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida.
Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je
živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u
šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje. Plodne ravnice bile
su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za
prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove
hipotetične civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio
opkoljen visokim brončanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su
prekriveni zlatom i srebrom.

Od
12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom
svijeta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je
dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje
takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva
predstavljali najveće blago. No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne
noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo – more ! "Od tada do danas o
njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne
pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto
Henrih Muk, čovjek veoma širokih pogleda. Muk naglašava da je Platon
govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini
Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako
je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na
Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno oruđe
Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek
preživljavala - kameno doba! Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac,
koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od
Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne
slike divnih ljudi sa brončano obojenom kožom u pećinama Španjolske i
južne Francuske danas se pripisuju umjetničkim vizijama čovjeka iz
Kromanjona. Njegovi ukrasi, oruđe za rad i drugi predmeti, bili su
izrađeni vještije i sa znatno više umjetničkog ukusa od neandertalskih.
Drugim riječima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u
mnogo čemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni način života
neandertalskog čovjeka!

Istražujući
grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili
stanovnici Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedeću činjenicu:
ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipotetične civilizacije
bile su još prekrivene snijegom i ledom, jer su glečeri počeli da se
tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto!? Zašto topla
Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada
funkcionirala!? Da je u tome nije možda spriječavala neka golema
prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska
struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona
stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon!?
Postoje li dokazi za takvu tvrdnju? Da, postoje!

Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk
ih je pronašao u neobičnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih
jegulja. Napuštajući svoj zavičaj - Sargasko more, koje se nalazi
jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upućuju Golfskom strujom i,
reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama
koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vraćaju u
Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus. Šta
ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala
definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati
sljedeći odgovor : kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke
riječne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utočište od
morskih grabljivica, nalazile su se sasvim blizu Sargaskog mora. Slijepi
instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje
tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje! Muk je
slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra
izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na sličnost egipatskih,
srednjoameričkih i južnoameričkih piramida u dolini rijeke Moce. Zatim
na slične elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom
misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama
Guatamale odlično razumiju i da koriste slična oruđa pri obradi zemlje
kao i njegov narod.

Šta je načinilo depresije u Atlantiku?

Platon
je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim
istraživanjima počeo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu
Atlantskog oceana. Zahvaljujući oceanografiji, nauka danas raspolaže
detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela
velikim podvodnim grebenom čija visina pod morem dostiže 3000 metara, a
proteže se od Islanda do Antarktika. U području Azorskih otoka taj se
greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od
njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi
uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, čiji oblik i
razmjere uveliko podsjećaju na, Platonovu Atlantidu.

Pri
razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione
sjev-američkog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini
(SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine načinjena je karta cjelokupne
oblasti, koja neodoljivo podsjeća na bojno polje prekriveno sa oko 3.000
okruglih i ovalnih kratera, čiji su "grudobrani" okrenuti prema
jugoistoku. To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist
hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je
doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumije se, udubljenja u Južnoj
Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na
dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu
od 500.000 kvadratnih kilometara. Kakve su ogromne sile stvorile ta
gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtača na
obali Južne Karoline ?

Katastrofa je došla s neba!

Platon
spominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji",
koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju
zvijezda riječ o asteroidu. Matematički proračuni rezultiraju njegovima
zaključkom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i
pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentričnoj orbiti skrenuo s nje
i obrušio se na Zemlju ! Slično gigantskoj raketi, asteroid se iz
zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema veličini podmorskih
depresija, Muk pretpostavlja da je prečnik kozmičkog giganta dostizao
oko - 11 kilometara! Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog
zapaljenog vodonika počeo sijati jarko crvenom bojom. Za
njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugačak oko 60 kilometara. Pri
prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove. Dva divovska
dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srušila su se u
ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile
su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokaliptičke snage izazvali su
eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska
komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu -
u rejonu Atlantskog grebena i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravična kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.


Zašto su nestali mamuti?

"Za
jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida
je iščezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa
je sjeveroistočni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen
sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseći gradove s nivoa
mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci,
ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše
planete. Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta.
Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod
ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga! Autor hipoteze tvrdi da
je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom
mišljenju, nije iznesena još ni jedna činjenica koja bi objasnila
iznenadno smrzavanje dlakave sabrače slonova, niti se zna što je to što
je utjecalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak
asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je
izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime, postavlja Muk
pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one
kolosalne količine vode koje su izazvale svjetski potop o čemu govore
legende mnogih naroda. Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata"
koje je za duže vrijeme onemogućilo plovidbu brodova izvan Gibraltara.
Godine 1822. arheolog Leonard Vulej započeo je radove na iskopavanju
grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva,
ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri
metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš
nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom
išcezlo!

Rađanje nove civilizacije
Prema
Mukovim proračunima, čovječanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina
da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to
vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom
Europom. Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom
predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod
crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka
fatamorgana; a u vrijeme kada je čovječanstvo stvorilo nove uvjete za
razvoj svoje civilizacije - to je bilo u četvrtom mileniju prije nove
ere - od Atlantide je ostala samo legenda. Sva dostignuća nekadašnje
znanosti, umjetnosti i kulture uopće, bila su zbrisana. Čovječanstvu je
bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je
koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave
Atlantide.

______________________________________________
Ne klikaj na moj potpis...
Nazad na vrh Ići dole
 
Atlantida
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
The Dark Side of the Moon :: Van Kategorije :: Dosije X :: Misterije i fenomeni-
Skoči na: