Kabinet čuda

Iako se
paranormalni fenomeni teško izazivaju po narudbi, grupa americkih
istraživaca uspjela je u kontrolisanim eksperimentima poluciti
zadivljujuce rezultate!
Koverta
se sama pomicala iza pisace masine, polako i u trzajima. Stigla je do
vrha masine i polagano kliznula preko nje. Iznenada se prevrnula na
tastaturu - i pocela da biva prozirnom. Zatim je potpuno iscezla!...
Ovaj
zapanjujuci dokaz psihokineze i teleportacije bio je vrhunac jedne od
najneobicnijih ikad videnih filmskih predstava. Na celuloidnoj traci
8-milimetarskog filma prikazan je širok izbor psihokinetickih efekata,
koji su potvrdivali da um gospodari materijom! Najneobicnije u svemu
tome bila je cinjenica da su se svi psihokineticki i teleportacijski
fenomeni odvijali unutar zakljucane staklene kutije!
Neobično udruženje
Ovi
filmovani parapsihološki eksperimenti prikazni 1980. godine u mjestu
Rolla, u Misuriju (SAD), bili su vrhunac jednog cudesnog projekta
zapocetog u oktobru 1961. formiranjem Društva za istraživanje telekineze
(SORRAT).
SORRAT je osnovao Džon G. Najhard, profesor engleske
njiževnosti. Snažna karizmatska licnost i covjek širokih interesovanja,
Najhard je oduvijek bio fasciniran paranormalnim pojavama. Godinama je
istraživao tajna znanja i vještine pretkolumbijskih naroda Amerike a bio
je blizak prijatelj i svetog covjeka Sijuksa, Crnog Soba, i pocasni
clan indijanskog plemena Oglala Sijuksi. Neki od prijašnjih clanova
SORRAT-a tvrdili su da je Najharda u mladosti posvetio vrac Sijuksa, a
kružile su i glasine da je Najhard to posvecenje prenio na još jednoga
clana SORRAT -a.
Ova vrsta vjerovanja možda je pomogla da grupa
SORRAT za kratko vrijeme postane poznata. I njeni ostali clanovi
posjedovali su izuzetne paranormalne sposobnosti. Grupa se sastajala
svakog petka navece u kuci prof. Najdharda u Misuriju i jako se zbližila
tokom 16 godina djelovanja.
Tehnike kojima se SORRAT služio da bi
izazivao psihokineticke fenomene bile su slicne onima kojima su se
koristili mnogi spiritualisti. U suštini, oni su bezbrižno sjedili u
grupi, cekajuci da se dogodi neki od parapsiholoških f4enomena (PK).
Tajanstveno kuckanje
Jedan
od clanova, Džozef Mangini, razvio je sposobnost da padne u trans a
tada su PK fenomeni uistinu bili posebno snažni. U prva dva mjeseca
otkriveno je da su se podrucja naizgled paranormalne hladnoce razvijala
oko malih eksperimentalnih predmeta položenih na sto. Termometri
postavljeni pored ovih predmeta bilježili su pad sobne temperature i do
pet stepeni. A nakon nekoliko mjeseci pocelo je paranormalno kuckanje.
Ova
kuckanja su bila bitna, jer su stimulisala samopouzdanje i utrla put
drugim, složenijim fenomenima. Istražujuci kuckanje došlo se do
zakljucka da ono na izvjestan nacin pokazuje inteligenciju: služilo se
kodovima pomocu kojih je odgovaralo na pitanja, a u nekim kasnijim
prilikama, prenosilo je cak i informacije koje nisu bile poznate
nijednom clanu grupe. Tako je tajanstveno kuckanje pružilo cujni dokaz
da grupa postiže dobre rezultate i to je stvaralo osjecaj zadovoljstva i
išcekivanja. Šta ce se sljedece dogoditi?
Kuckanje je otvorilo
dvosmjerni kanal komunikacije izmedu onoga što je Viljem E. Koks nazvao
"posredstvo" i doprinijelo da se uspostvi dijalog sa onostranim. Razvio
se i svojevrstan govor: kuckanje jedanput znacilo je «da», dva puta –
«ne», lagano struganje – «možda», itd. Na ovaj nacin grupa je održavala
jednostavne sesije pitanja i odgovora. To "posredstvo" je takode moglo
prenosti poruke, služeci se alfabetskim kodom - jedan udarac za A, dva
za B itd. Kad je ustanovljen, kod je služio grupi da traži od
"posredstva" da izvodi odredene PK efekte koji su onda mogli biti
izmjereni.
Clanovi SORRAT su uskoro otkrili da je jedna od prednosti
komuniciranja bila i ta, da je «posredstvo» moglo odbiti da izvrši
zadatak koji je smatrao isuviše teškim. Na ovaj nacin broj neuspjelih
zadataka je bio mali što je pomoglo održavanju pozitivnog interesovanja u
grupi. Druga prednost komuniciranja bila je da su clanovi grupe mogli
izdavati naredenja koja su poslušana, što je dokazivalo da grupa
kontroliše stvar a na «posrednik», odnosno takozvano «posredstvo».
Prvi uspjesi
Ipak,
možda najznacajniji aspekat kuckanja bilo je to da se strana, koja ih
je prouzrokovala, identificirala kao - grupa duhova. Ipak, identitet
«posredstva» ostao je nejasan zato što su parapsiholozi bili skloni da
usvoje humanisticko stanovište - radije vjerujuci da su fizicki efekti
nastali zahvaljujuci živima nego mrtvima - kasnije su SORRAT-ovi
"duhovi" prilicno elokventno i upadljivo tvrdili da oni posjeduju
samostalan život.
Psihokineticki efekti grupe SORRAT postali su tako
snažni i uocljivi da su do kraja 1965. godine, uspješno levitirali jedan
mali hrastov stolic. Ohrabreni time, oni su uskoro uspjeli da
levitiraju jedan mnogo masivniji sto, težak cak 37 kg. Zatim su prešli
na lagani metalni poslužavnik kao svoj PK cilj. Uspjeli su ga
levitirati, a za vrijeme jednog eksperimenta pošlo im je za rukom da
poslužavnik održavaju u lebdecem stanju, na visini od 4,5 metra, citavih
tri minute.
SORRAT-ova knjiga isjecaka koju je sakupio dr. Ricards,
arhivar i fotograf grupe, sastoji se od mnogih fotografija raznih
predmeta na koje se djelovalo psihokinetickim silama. Osim pomenutih
efekata, grupa je izvodila i druge parapsihološke fenomene: izazivanje
tajanstvenih svjetala, teleportaciju predmeta, a jedne je prilike
izazvala pojavu fantomske prikaze. «Bio je to pravi kabinet cuda!»-
izjavio je jedne prilike dr Ricards.
Tokom mnogih godina profesor
Najhard je bio u kontaktu sa prof Dž. B. Rajnom (neki ga smatraju ocem
moderne parapsihologije), koji je bio fasciniran fenomenalnim uspjesima
clanova grupe SORRAT. Iz te saradnje rodila se ideja da se u sljedecim
eksperimentima koristi takozvani «izum protiv prevare» - zakljucana
kutija ili minijaturna PK laboratorija ili mini-lab!
Prototip
mini-laba, koga je konstruirao prof. Najdhard bila je ogromna staklena
kutija ali su efekti u njoj bili prilicno rijetki i ograniceni. Koks je
prilagodio tu ideju, napravivši smanjene verzije plitkih drvenih kutija.

Brojni fenomeni
Prilikom
eksperimentisanja, razni predmeti bi bili stavljani u kutiju, cije je
dno prekriveno finim slojem toza kafe. Zatim bi se "posredstvu" dao
zadatak. Na primjer, pokretanje jednog para kockica kroz toz, dok bi se
drugi par držao na mjestu. Zadatak je tako smišljen da bi sprijecio
postizanje efekata jednostvanim naginjanjem kutije. Ovaj zadatak je
cesto uspješno realiziran, ponekad dajuci i dodatne efekte, jer bi
kockice pri kretanju ostavljale isprekidan trag, kao da su skakutale, a
zapravo su levitirale od jednog mjesta do drugog.
Ponekad je samo toz
stavljan u kutiju, a "posrednik" bi dobivao zadatak da proizvede
vidljive tragove na dnu. U drugim kutijama nije bilo toza. One su bile
opremljene jednim listom indigo papira i iglom za pisanje. Ispitanici bi
mentalnom snagom pokretali tu iglu da sama piše - pritiskivanjem na
indigo i ostavljajuci tragove na bijelom dnu.
"Neposredno pisanje"
rezultiralo je razlicitim vrstama komunikacija: nekad su to bile
škrabotine, a nekada smislene rijeci – dijelovi mnogo složenijih i
povezanijih poruka. Godine 1977. Koks se povukao iz Rajnove laboratorije
i posvetio se intenzivnom izucavanju paranormalnih fenomena u sklopu
grupe SORRAT. On je testirao kutije sa kafom i otkrio je da se PK efekti
dogadaju spontano, kad ih niko ne pokušava da proizvede niti o njima
aktivno misli. Ovo je potpuno osporilo ideju da parapsihološki fenomeni
zahtijevaju ogromnu koncentraciju i napor. A cinjenica da su se kutije s
kafom mogle ostaviti na miru i da bi i u takvim okolnostima i dalje
proizvodile PK fenomene ce se kasnije eksploatisati u eksperimentima u
mini-labovima sa zapanjujucim uspjesima. Ali o tome drugom prilikom.