Željko KrznariĆ

Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kisa u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek




ako se nikad nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje zivota
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono sto smo zivjeli
jedino ljubav moze znaciti

Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem.

Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem...
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći...

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem...

Ne govorim ti bas u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u ocima
prije spavanja
ne govorim ti nesto njezno
i ne grlim ti dusu
ali ovo ti moram reci
previse je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
jos uvijek te ono najljepse u meni
voli i ljubi

Ne diraj moje godine

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zasto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...

Iz kojeg si ti svijeta



iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

Šta ti nedostaje noćas

Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem...

Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
Što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijeće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

odlaziš

kažeš zauvijek
uzimaš čak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz čiste sentimentalnosti
i rukavice između ostalog
koje si nosila one hladne zime
kada su ti samo oči bile tople
ljubavi

ova godina je loše počela

ima u tome nešto
što nećemo nikad razumjeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetiš
i koje te zateknu pri buđenju

i sad ti odlaziš

nervozno pališ cigaretu
okreni se još jednom
i pogledaj me u oči
pogledaj u budućnost
koji gori negdje daleko
i reci
pošteno od srca

znaš i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu

i sad kada ideš
izađi tiho na prstima
pređi tih par koraka
iz sadašnjosti

zaustavi vjetar

poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se možeš vratiti
kad prođu godine
i kad srce zbroji sve dobro i loše

odlaziš

čak i to činiš na svoj profinjeni način
u sobi tišina
samo neka pjesma na radiu
dopola izgorjela svijeća
vani prve pahulje snijega

kraj kakav sam već negdje čitao u romanima

blesav i nepotreban

ubitačan
kraj koji ostavlja tragove

godina će biti loša..

Ako mi odemo preko neba
što ćeš s ovim pjesmama
koje sam ti pisao
kad sam od tebe daleko disao
što ćeš s usnama
punim mojih poljubaca
i tko će tamo na Trešnjevci
biti od nas tužniji
Ako mi odemo
jedna tajna će u tugi nestati
i pogledi će prestati
vlakove ćemo pratiti
a sami se nikada nećemo vratiti
jer ako odemo preko neba
nitko neće znati što nama treba.

Kome da pričam ljubavi moja
kako te volim
kako me ljubiš
i kako mi nedostaješ
kome da otkrijem tugu
kad ja nemam nikog na svijetu
a sve mi tvoje u očima živi
tvoja soba
usne premazane medom
naše jedino zajedničko buđenje
naši susreti
kome da ja pričam o tebi
da razbijem suzu na tisuću komada
da me netko shvati
kome da tvoje ruke opišem
kad nisam s tobom
a s tobom dišem.

Imaš u sebi nešto što ja nemam

Imaš u sebi nešto što ja nemam
imaš mudrost koja te čini ženom
oblak koji te plaši sjenom
a ipak ti si ta obala
kojoj može prići moja lađa
umorna i potrganih jedara
imaš u sebi i dio mog djetinjstva
mada ti se čini sasvim različito
jer pamtiš
jer ti i sada zvuk zvona
topi dušu od stoljetnih zima
imaš ti imaš
neku tajanstvenu misao
ruke koje obgrle cijeli svijet
i dlanove na kojima raste plima
u tebi je i moj dio tuge
nemir onih koji sanjaju mirno
bujica kojoj tek tvoja duša znači kraj
i putovala si tako životom
neprestano uz mene
a da me nisi ni vidjela ni osjetila
tek si prepoznala zatvorenim očima
ovaj dio neba
koji tek treba posuti zvijezdama

Tko ima pravo na rastanke
Sastanke tajne zagrljaje
Malo tuge i suze uostalom
Nama se sve čini
Da su prozori u tami nalik na oči
Koje prekrivene bdiju
Da i poslije zadnje predstave
Kad korakom lagano udišemo zrak
Prorijeđen i lak
Ja te ljubim neoprostivo te grlim
Nestrpljivo prste vučem po tvome vratu

Tko ima pravo na ovo ako nas dvoje nemamo
Kad se srce stisne pokislo na pravom putu
Naših želja jakih i povoljnog vjetra
Koje ti okreće grudi u mom smjeru

Tko bi ako ne mi
S pravom na snove
S pravom na zvijezdu bar jednu
Na sebe oslonjeni
Dovoljni za topli uzdah
Usnama priljubljeni
Tko bi ako ne mi
Ljubavi rekli
Dobro došla

Imaš one treptaje godina prošlih
Kad smo sami svijetom plovili
Imaš naše zamagljene prozore
Ranim jutrima topljene dahom

Tko još može osim nas dvoje
Biti ispunjen strahom da sve ne padne
U ponore da se sruši
Jer mi smo bolesni bili i očajni
I sami se budili
Za sreću smo dva života nudili
Od mirisa kave oblake sanjali

Jer mi smo bolesni bili i očajni
Oblačili snove svilene i meke

Izmišljali zemljopise srca brdovite
Pod naletima tuge nove smo tuge pronalazili
I gdje god se mislima sreli
Gdje god smo bili
To smo rukama gradili i srcem pečatili
Da se naslonimo jedno na drugo
Da grlimo jednom što nam je drago


Uđi i zatvori vrata
Ključeve baci na dno najdubljih mora
I pogledaj kako nam kroz prste
Putuje naša prva zora
Naša ljubav koja se ne odvaja
Od zlatnih okvira
Pogledaj je toplim pogledom
Svojim željama je takni
Naša ljubav rođena i nježna
Od svih je
Od svega je
Srcem na nas pomakni

Tko ima pravo na rastanke
Sastanke tajne zagrljaje
Malo tuge i suze uostalom
Nama se sve čini
Da su prozori u tami nalik na oči
Koje prekrivene bdiju
Da i poslije zadnje predstave
Kad korakom lagano udišemo zrak
Prorijeđen i lak
Ja te ljubim neoprostivo te grlim
Nestrpljivo prste vučem po tvome vratu

Tko ima pravo na ovo ako nas dvoje nemamo
Kad se srce stisne pokislo na pravom putu
Naših želja jakih i povoljnog vjetra
Koje ti okreće grudi u mom smjeru

Tko bi ako ne mi
S pravom na snove
S pravom na zvijezdu bar jednu
Na sebe oslonjeni
Dovoljni za topli uzdah
Usnama priljubljeni
Tko bi ako ne mi
Ljubavi rekli
Dobro došla

Imaš one treptaje godina prošlih
Kad smo sami svijetom plovili
Imaš naše zamagljene prozore
Ranim jutrima topljene dahom

Tko još može osim nas dvoje
Biti ispunjen strahom da sve ne padne
U ponore da se sruši
Jer mi smo bolesni bili i očajni
I sami se budili
Za sreću smo dva života nudili
Od mirisa kave oblake sanjali

Jer mi smo bolesni bili i očajni
Oblačili snove svilene i meke

Izmišljali zemljopise srca brdovite
Pod naletima tuge nove smo tuge pronalazili
I gdje god se mislima sreli
Gdje god smo bili
To smo rukama gradili i srcem pečatili
Da se naslonimo jedno na drugo
Da grlimo jednom što nam je drago


Uđi i zatvori vrata
Ključeve baci na dno najdubljih mora
I pogledaj kako nam kroz prste
Putuje naša prva zora
Naša ljubav koja se ne odvaja
Od zlatnih okvira
Pogledaj je toplim pogledom
Svojim željama je takni
Naša ljubav rođena i nježna
Od svih je
Od svega je
Srcem na nas pomakni

Sve što mi ostaje to je moje Srce
veliko kao nebo
i duboko kao more...

... Zamisli

To je sve što staje
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti
Čak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je odavno protekla

Al ipak imam jedno veliko Srce
i u njemu beskraj tuge
Bijelu zoru, predivnu na dlanu

... Imam zaista mnogo
Vjeruj mi, ne žalim...

Za mnom sjaj ne blijedi

Ako mi odemo preko neba
što ćeš s ovim pjesmama
koje sam ti pisao
kad sam od tebe daleko disao
što ćeš s usnama
punim mojih poljubaca
i tko će tamo na Trešnjevci
biti od nas tužniji
Ako mi odemo
jedna tajna će u tugi nestati
i pogledi će prestati
vlakove ćemo pratiti
a sami se nikada nećemo vratiti
jer ako odemo preko neba
nitko neće znati što nama treba.

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja.
Ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu,
ali ovo ti moram reći -
previše je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim,

još uvijek te ono najljepše u meni
voli i ljubi...

Nemoj

nikom nemoj tako
ponuditi usne
koje mirisu na jesen
jer osetice neko
kako moji poljupci jos traju
i kako ti rukama struji
ova jesen i zima
nikome nemoj tako ponuditi usne
jer znas da te u meni ima
za pet stoleca
i pet nedosanjanih proleca

nemoj ni to malo sjaja u ocima
potrositi s nekim u nocima
kad moja senka zaluta
iznad oblaka
pa ti na jastuk padne kao suza
neka kap kise
i ne reci nikad vise
jer Bog ce znati
i mozda hteti
da me se zauvek tvoje srce seti