Erotska poezija

Noć u tijelu mjesečine


Sustigla nas noć u tijelu mjesečine
i sad promatra kako naša tijela
polagano šeću perivojima uzdaha.
Toliko kružnica u ritmu naših kretnji,
toliko virova u strasti ljubavnog čina
opija nenavikle nebeske zjenice
i dok u nama ljubav besprijekorno drhti
kao užarena magla puni pore vremena,
one se omamljene teturaju u našem snu.
Ispijamo ovu noć kao da je posljednja,
mi ljubavnici izgaramo u dlanovima
i po sebi prolijevamo srebrni znoj,
kao da je zadnjom tišinom sakupljen,
a oči se kupaju u osmjehu usana,
i osmjeh poljupcima svile ljubi kožu.

Nagošću, prkosimo podatnom nagošću
biću mraka i krevet nam je svetište
i ratište, more bez kraja i pučine,
toplo i nježno utočište i svratište.
Osvajamo beskraj označenog svemira
i nudimo crtanje novih zvijezda,
neka budu plave i sjajne, crvene i tihe,
nadasve usklađene našem disanju.
Neka ovaj puta budu bliže nama
ispod oblaka, u samim kapima mirisa,
na dohvat zlatnih obrisa suncokreta,
jer lice nam u njihovim zagrljajima sanja
i postelja nam je hram zadovoljstva
i nemirna svakodnevnica, odmor i strepnja,
postelja nam je ugodan dodir zanosa.

Svezali smo nebo u okvir pogleda,
pa se uspinjemo po stablima trešanja,
a naši prsti rašireni kao bijeli jorgovani
pažljivo beru uzdrhtale i vlažne plodove
i kao nagradu za čekanje, sa svih strana
donose nama ljubavnicima slatke pohvale.
Nema blistavijeg vremena od našeg,
zapravo, nismo ni započeli povijati travu,
a ruke su već poput podivljalih vjetrova
uznemirene u nijemom spokoju srca.
Otkada nam žudnja zauzima utrobu,
a usnama duše dodirujemo čežnju
nitko se ne može mjeriti s nama po nježnosti,
otkada ljubimo vječnost prisutnih latica,
od nas nema čistijih ljubavnika.

Uzdah vlažnog tijela


U mojim praznim dlanovima
bol večeras nepodnošljivo šuti,
jer nema ravnice tvog zanosnog struka,
nema tog nebeskog stjecišta mojih poljubaca,
nemirnog plamena kojem se srce zaklelo
i sanjanjem svake noći uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoća vitkih jablana,
omamljuje kao tišina ove mukle noći
i dok san luta posteljom,
uzdah vlažnog tijela plovi odsjajem dunje
i sve čini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar.
Crvenilom latica oblačim znoj
i kroz tihe mjesečeve zjenice sanjam
kako u dahu neba glasno nastaju naša tijela,
kako se sanjaju zagrljena plavom čežnjom.
Neobično je toplo jezero noćašnjeg sna,
gore valovi požude mojih usnulih misli,
rastu nježne niti horizonta
i do modrih visina dopire sanjanje,
na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje
i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.

Moj zaljubljeni pogled


Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

Proljeće tvoga struka


Slušam te okružen tvojim usnama,
slušam kako tvoja unutrašnjost neumorno diše,
vitka i mirisna, uvija me kao pramen kose.
Ne usuđujem se prekinuti izazovni ples bokova,
jer ne želim zaustaviti uzburkano tijelo,
tek je iznjedrilo školjke predivnih grudi,
prednost zbog koje tišina kroz mene struji.
Iskreno ti moram priznati,
kad s prvim sutonom siđu na moja ramena,
tvoje grudi u mom osmjehu,
tako neopisivo jednostavno vrućinom plamte.

I što se s mojim rukama tada dogodi!?
Što se događa na tvojoj toploj zemlji
gdje izvori postaju rijeke?
Pitam te, što čini posebnim bijeli zanos
da moje ruke tako neumorno vrište?
Kad osjete tvoja drhtava i razbacana bedra,
kad silina sićušnih kapi zanjiše moj pogled,
odjednom nestanu na slatkim obroncima požude,
trče i nemoguće vrište u njihovim krošnjama,
a ti lukavo, samo za njih divni sjaj raspleteš
i poput riječnih galebova iz sebe ispustiš krik.

Bože, one presretne skaču i ponovno nestaju,
moje ruke u tebi uzavrele prste zaranjaju,
svaku noć u tvoju dolinu duboko se uvuku.
Jedva ih pod svojom kožom stižem smiriti,
jedva tvoju beskrajnu i zanosnu ljepotu ulovim.
Prvo im uzdahe tvog trbuha ponudim,
a zatim okupam u proljeću struka.
Na tvojoj toploj zemlji sve je puno lakše,
moje vruće usne postanu uzbuđeni slapovi,
po tvome golom tijelu ruke bujicom teku,
a moje golo tijelo u tvojoj mekoj travi sanja.

U struku vremena


Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.

Duša poljupca


Tvoje se lijepo tijelo u daljinu skrilo,
ali punim svoje ruke tvojom bjelinom,
jer kad ga udahnem izustim osmjeh sna.
U danima nagomilanih bijelih vjetrova,
tamo negdje na nebu s tobom zadrhtim
i umjesto cvijeća, u tebi oblake berem.

Mila, živim te, drugo ništa nema smisla,
a zbog nježnosti s kojom izdaleka stižeš
vjeran sam mirisu tvoje svilene kože.
U sjenama šuštavog lišća usnulog mjeseca
neopisivo žudim za tvojim postojanjem
i kao leptir prolazim kroz dušu poljupca.

Bezbroj si puta moja usta medom ljubila,
zato zvuk tvog opojnog crvenila i slijedim,
jer tiho natapa i zauzima njihov pejzaž.
U godini zamornih čekanja što šeću u meni
moj se dah ponovno diči imenom vremena
iz kojeg izrastaju bezbrojni tvoji zagrljaji.

Kad tako progovoriš dugom u mom biću
i svojim glasom, tom glazbom svih boja
odneseš plave kiše moga djetinjeg sjećanja,
u mirnim kristalima prosinca osjećam
kako udvostručuješ ljubav moga svemira
ne bi li me utkala u vječno svjetlo zvijezda.

Lijepo je, ljubljena, raspletati nevidljivost,
krasno kad tvoje srce pleše mojim tijelom,
a ti poda mnom ispružena razgrćeš noć.
U vatri tvojih prstiju još je ljepše gorjeti,
pa kroz tebe nastaviti hodanje mjesečinom,
i tvoje slatko lelujanje cijediti u krvotok.

Divno je plamtjeti paperjem iznad tebe,
uranjati krilima anđela u pitka milovanja
i horizontom tvojih leđa prostirati ljuljanje.
U naručje ljubavi unijeti svojim rukama
i plamenim dodirima voljeti tvoja bedra,
da umjesto silnog neba, u sebi doživiš mene.

Ljubavni čin


Ljubljena moja, u nježnosti sam blještavih grudi,
ne oklijevam roniti dubinom tvoje užarene strasti,
niti se bojim proniknuti jezikom u tvoju vrelu put.

Ne, ljubavi moja, mjerim te iznad svega lakoćom,
a prilazeći sve bliže žezi tvojih usana kao sitna kiša
iz tvoga dahtanja tiho izvlačim iskustvo poljubaca.

Ah, još se ošamućen gubim u sjaju mirisne kose,
ali široki pogled na bradavice pod mojim prstima
slogu tvojih bokova sidri oko moga gipkog struka.

Donosim ti čari igre čvrstih ruku, zadrhti znojem,
prostri snoplje svojih toplih uzdaha snenim porama,
i prihvati me nebeskim žamorom zvijezda među njih.

Milošću svoga srca okupaj i zagrli moje žedno tijelo,
razvuci ga nasmiješena kroz plavetne zjenice noći,
i dok u tebe ulazi poslušaj otkucaje duše, ona te treba.

Ponuđenoj stvarnosti namjerno dodaj svoje dodire,
tako neprimjetno moli za onaj trenutak naše istine
kad ću besprijekorno u ljubavni čin unijeti samo tebe.

Dostojna svakog neba


Dostojna svakog neba, iznad mjeseca visoko prolaziš,
s beskrajnom čežnjom tisuća svojih čekanja i strepnji,
iz dana u dan, iz noći u noć, takva u mojoj duši blistaš,
a plavetnilom svog mekog struka usred mojih zagrljaja,
pored mnoštva poljubaca ostavljaš i tople uzdahe srca.

Na jutrima tvojih snenih ruku budim se oslobođen žeđi,
u zalasku plavih zjenica dozrijeva moja unutrašnjost,
a pod valovima tvoga tijela strpljivo u plesu drhtim,
jer životom u kojem nema trunke izgubljenog vremena
nudiš voće nabreklih grudi i kaplješ posred moga lica.

Stalno pristižeš i osjećam nalet vlažnog mirisa znoja,
tu pod mojim krhkim prstima u boju duge presvučena
slušaš kako poput vjetra uzbuđeno hučim uzdasima,
pa među moje prepone spuštaš sazviježđe vrelih dodira,
kroz vatrene pejzaže krvotoka zanosnim ritmom nosiš.

Pratim strast kojom ulaziš u moje pokrete, i sjećam se;
prvo što si mi pokazala bilo je ime na proplanku usana,
te večeri s užitkom sam ispijao nježne obrise tvoga glasa
i pomalo stidljivo zatreperila su sazviježđa mojih želja,
tog predvečerja tvoga dolaska nestala je zamorna tišina.

A prije no što si došla zbrajao sam otkucaje sjetne čežnje,
i mimo svakog dodira ležao povijena tijela u svom snu,
ali često puta noćima bih sanjao božanski mir svemira
koji se pred ogledalom moje samoće neprimjetno skuplja
donoseći odnekud mirise tvoga dalekog postojanja.

Znao sam gdje počinje i završava drvo moje mladosti,
dobro poznajem sve prašnjave ulice svoga djetinjstva,
i onaj govor ptica što me davno nauči pogledom letjeti,
ali moje sjećanje ne pamti tako veličanstven dolazak
kao tvoj kojim si u meni rasplamsala ljubavno svjetlo.

Bjelina zagrljaja


Ležim u proljeću tvoga osmjeha,
u dubokom i tihom vrtu naručja,
i jasno osjećam mirise dviju dunja
kako dodirom rastopljenog sunca
poskakuju zeleno žednim očima,
i kišom neba, s vjetrom po zemlji
siju vrele uzdahe u sumornu noć.

Beskrajna je ova čežnja boje tuge,
a usamljena šutnja u mom svijetu
hoće osjetiti tvoje lice na jastuku,
i zaboraviti nevrijeme samoće,
jer kad se visoko iznad moga srca
protegnu nepregledna polja magle,
želim bez straha pregaziti čekanje.

Probat ću zamisliti pjesmu oblaka,
moram zaspati na bijelim bedrima
i vlastitom sjenom oviti tvoje tijelo,
dovući te u mrežu svojih prstiju
i drhtanjem nalik mom toplom srcu,
u crvenoj nježnosti mekih usana
zablistati na visoravnima trbuha.

O ženo! Moje slatko zadovoljstvo!
Ushitom si nalik na svitanje ravnice,
u mojim brazdama silovito zaorana
kao ptica se vijoriš nad klasjem kose,
kao leptiri tvoje ruke kruže po meni.
O ženo, moje slatko zadovoljstvo,
dođi večeras u spavaćici od ljepote!

Uzmi moje ruke, povedi oko sebe,
rasprši me po mirisnim poljupcima,
vitka moja, sva od bjeline zagrljaja,
zanjiši ovu noć kao nikad do sada,
odmakni ove samotne zidove sna,
kapima zvijezda natopi postelju
i donesi šapat svog izvijenog tijela.

Vinulo se tvoje meko tijelo iznad moga


Vinulo se tvoje meko tijelo iznad moga,
i po tko zna koji put grli pticu što te nosi,
pa je mirisima uznosi nebom ispod oka.
Vinulo se tvoje meko tijelo iznad moga,
i poput zvijezda šeće i ništa ne krije,
u velikom bijelom luku slijeće na usne.
Pjevaju i ruke, osjećam jasne zagrljaje,
niču horizontom mile grane moga pogleda,
a tvoje se tiho lice zapliće u dah svemira,
i zanosno i svečano nanosi kapi tišine
uranjajući ljepotu tvoje duše u poljupce.

Rastopljena snago, lagano žudi po meni,
neka uzdasi rastaču bezbrojna milovanja
i stavi sunce neka kipi svilenom kožom,
na kraju rumene noći grimizna zadrhti,
valjaj se zorom usjecima tople postelje…
Kad te sjena sunca zanjiše u mojoj kosi,
a zemljom utihnu žuti tragovi mjeseca,
kad svu slast glatkih bokova preuzmem,
moje ćeš srce u osmjehu jutra pronaći,
u njegovim odjecima zauvijek ostati
i budna slušati otkucaje vječnog života.

Izvireš dužinom moga ispruženog dlana,
vrh si titraja sa obala raspupanih prstiju,
uspavana ružo u latici crvenih bradavica,
i plamena zjenico u disanju vrelih obraza,
znam koliko me svojom nježnošću ovijaš,
i trajem kako mekoćom dozrijevaš venama
i divim se kad drhtiš iznad mojih pokreta.
Vinula si svoje meko tijelo iznad moga,
i dubokim snom tkaš srebrne niti dodira,
uvijek sam u tvojoj blizini rosom okupan,
osunčani biseru, polako sleti ispod mene.

Po važnosti ljubavi jedino tebe želim


Već neko vrijeme šećem tvojim mirisom
a tišina lišća šapuće, čini mi se o tome
kako sam te sinoć, dok si naga ležala,
zanosno osvajao toplinom svojih usana.

Eto, s tim mirisom noći i usprkos danu
nastavljaš u meni, ne odmičeš ni tren,
a zvijezde, iako su se rastale od neba,
u srcu mene stalno šume kako ploviš.

U kapima tvog neprocjenjivog tijela
još držim čvrsto svoj užareni osmjeh,
i nabrekao u mekoći svih tvojih dodira
nježno slažem vlažan okus uzdaha.

Kad si zablistala sinoć poda mnom
i kao sretna žena primila u sebe tiho,
za mene je sve tvoje postalo moje
i sve moje pristiglo u tebe ostalo tvoje.

Mila moja, kakva si samo ljepota!
Po važnosti ljubavi jedino tebe želim,
jer kad rukama dotaknem tvoj struk,
tako se umilno pružaš mojim žilama.

Taj ljubavni sjaj tvog lica ljubim očima,
i poljupci s kojima te uvlačim u oganj
prelaze s mojih prstiju na tvoje grudi,
uvijek nestaju u naručju tvojih prepona.

Kad me oko sebe osmjehom saviješ
tvoju prisutnost osjećam u svom tijelu
i slušajući nezasitnu svoju krv kako vri
nijemo ulazim donoseći ti svoje srce.

Mirisna moja zvijezdo, izgovorena riječi,
noćima koje hodaju po žeravici postelje
zauvijek si me natopila svojim uzdasima.
Kako tebi mom anđelu, ne pokloniti dušu.

Godina trešnje


Kad se u mom pogledu nasmiješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
više ne tražim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjećam kako vriješ na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesečinom niti zagrljaja,
u sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
dozrelu dunju sve jače u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nižem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
sa mnom ponovno uđeš...

Krug tijela i duše


Obilazim obale svoje duše,
a na njima tvoje tijelo još postoji.
Ne počiva tu zato da se vrati,
već sjećanjem odjekuje u šutnji.
Kad god bi tako, krugom svoga tijela,
zakoračila obalama moje duše
i krugom svoje duše, moje tijelo zatvorila,
ja bih snagu mjesečine izronio iz sna
i svaku zvjezdanu školjku položio na jastuk,
pa bih te pod posteljom zagrlio
i u sebi ponavljao
kako me iza zatvorenih očiju razumiješ.
Znam, umiješ šutjeti i ne znaš se smijati
i ne postojiš zato da mi se vratiš
ili nanovo primiš moj dah u kosu.
Znam, jer dobro se sjećam
kako nisam tvoju šutnju razumio
i koliko sam se tvoga osmjeha bojao.
A sve one noći
u kojima si kroz mene prošla,
osjećam kao vrelinu sjećanja
i pamtim se u tvojim milovanjima.
Iste te noći, u koje si me uvila,
dojila si vrelinom svoje ljupke vlažnosti.
Poput obilježja, moja krv prkosi prolaznosti
i jednostavno ne zaboravlja,
pamti koliko si u meni jednaka.
Ne razlikuje više nevidljive dodire
u svijetu što tone u more čekanja
i ne prepoznaje obrise riječi
u dubinama bez svjetla,
jer zatvorena u krugu moga tijela,
samo tebe jednaku pamti
i na obalama moje duše obilazi.

Prisutna


Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

U naručju pjesme


Odlazim zauvijek u naručje pjesme
gdje su sjene što u meni lutaju,
nekako mekše na papiru.
Nema milosrđa, a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjećanju,
jer odlazim bez obećanja da ću se vratiti.
Pridružujem se jasnoći stiha, bistrini misli
i žena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim očima pleše, u obliku cvijeta miriše,
žena koju volim, naglo otvara moj osmjeh
i spremna se pod brezinim lišćem skriva.
Volim tu ženu,
pridružujem se vremenu pjesme u kojem me čeka.
Volim tu ženu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim očima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaže u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako započinje svitanjem u mojim preponama
i što misli nad beskrajnom pučinom moga sna.
Razmrsio sam čitav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvijetlio tamu podno mjesečevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga čela
ništa ne skrivam od srca,već u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrećem i volim.
Volim tu ženu što se divlje primiče.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pružam joj rascvjetane vrtove strasti,
služim je neponovljivim dodirima,
oblačim osmjehom crvenih jagoda,
opijam požudom vjetra u svili
i žudim za njom svakim poljupcem riječi.

Okus svitanja ljubavi


U tebi, mila moja, ljubav mog života započinje
i ne čudi me više toliko radosti
kad se tvojim tijelom moje ruke oslanjaju,
jer u tebi, mila moja, ljubav izbjegava ništavilo,
iz zlatnog izvora tvoje duše klija.
S istoka kad dođe, preko mene prelazi
i tad se noću sa mnom besmrtnom stazom dan susreće.
Samo u tebi, u ovom vremenu sna,
istinsko vrijeme duše sluša rijeku svjetlosti kako tobom diše
i dok plešem njenom toplom sjenom mira,
na obrazima tvojih grudi u tebi se odmaram.
Dotičeš me takvom beskonačnom ljepotom
da mi sve više sličiš izrazu božanskog dara.
Napokon se usudim uputiti prijekor tjeskobnom snu
koji je u meni tako naporno do sada boravio.
Više ne želim prepoznati njegove zadimljene obrise
i ne želim se sjećati nemirnih boja i njihove mukle tišine.
Kad me gledaš i još u očima doneseš miris poljupca,
kad te uzimam, uvijek u tebi pronađem drhtaje,
kad se kao žena iz nebeskih visina vineš u meni,
uvijek se pretvaram u taj neponovljivi obris zanosa,
izvlačim požudu iz najdubljih vremena radosti.
Uz ljubav i prste u kojima te slažem, uz strast,
širim se kao more ravnicom tvoga bića,
uz dodire i poljupce s kojima me častiš,
uz zagrljaje te slušam
kako u mojim mislima ljepotom žuboriš,
kako u otvaranju njihovih latica svojim dahom mirišiš,
kako smjelo moje usne natapaš bojom meda
i moje tijelo budiš okusom svitanja ljubavi.
Kakvom si to snagom pošla prema meni,
kakvim životnim iskustvom mene izabrala?
Zašto tako lijepo izgledaš samo za mene?
Ne, ne moraš mi reći, mila moja,
samo šuti, pusti me da gledam,
da te zjenicom u postelji zateknem
i to mi je dovoljno.
Uzdahom ću započeti ljubav u tebi,
toplinom svoje utrobe štititi tvoju utrobu
i potpun, kao ljubav se predati tebi.

Bedra u kapima mjesečine


Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom,
pa si dubinom boja zvijezde pustila posteljom
i visinom svoga srca, jastukom zapalila iskru strasti,
a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda
i sa visoravni crvenih usana razlila topli dah
da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče.

Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi,
čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš
i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove
koji trepere po raširenim dijelovima prepona,
sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora,
što kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja.

Ispunjena nježnom požudom, kružiš plesom leptira
i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka,
zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe
i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti,
prekrivaš me vrhom jezika, nadvisuješ zjenicom,
pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka