Najlepše ljubavne pesme nepoznatih

Sve je u redu, mili
slobodno me voli,
ljubi me bezgranično dugo,
pa neka me sve
od tvojih poljubaca boli.
Zagrli me jako,
onako baš jako,
kao što me niko
nije grlio tako
I ne pitaj me stalno
da li te zaista volim,
zar to ne osećaš
u dodirima mojim
kada se prepustim
cela, baš cela,
rukama tvojim.

Mogli smo se sresti u nekom nepoznatom gradu,
jedno pored drugog proći a ne zastati,
niti se osmehnuti jedno drugom ,u prolazu.
Mogli smo u pogrešnom trenutku glavu okrenuti,
zbog nekih tuđih očiju snevati.
Mogli smo ,u jednom trenutku,pogled spustiti
i ugledati,možda odvezanu pertlu na cipeli,
pa se sagnuti i dok mi
uposlimo ruke tim bezveznim radom,
mogla je tuđa senka pokraj nas zastati,
pomoć ponuditi i na kafu nas pozvati.
Mogli smo zbog drugih srećni biti,
zbog tuđeg lica slike ljubiti ,
zbog tuđih se reči dobro zamisliti
i poleteti,nebu pod oblake
pa na oblak,zbog nekih drugih sleteti.
Mogli smo se zaglaviti u nekom liftu,
negde između četvrtog i petog sprata
pa besni zbog kašnjenja na sastanak sa nekim drugim ,
psovati zastarele liftove,buba ruse
i sistem u stanju raspadanja
a ne primetiti te oči tužne,zabrinute,
to lice išarano borama, kao mapa
koja vodi do tog srca,uznemirenog,
sakrivenog u tim ponosnim,balkanskim grudima.
Mogao nas je i letnji pljusak ,bez kišobrana ,
na sred gradskog trga zateći
i mogao nam je neko drugi prići
i svoj kišobran ili svoju jaknu ponuditi
a mi bismo ,sakriveni ispod te jakne ili kišobrana,
jedno kraj drugo prošli i ne bismo se ni osvrnuli,
zabrinuti zbog mokre majice,tek sređene frizure
ili zbog ocrtane figure tela ispod tanke letnje haljine.
Mogli smo ,zbog svoje druge polovine,
ceo svet prepešačiti ,večito tražeći
a nikada ne naći i nikada se
sa svojom drugom polovinom spojiti,
makar na tren,pa da tren večnost postane.
Mogli smo...Samo da se tada nismo oko sebe osvrnuli
pogledali i konačno videli,prepoznali.
Mogli smo...Ali nismo.

Uragan

Zatvorila sam krug.
Presla sam ceo put.
Izasla sam iz tisine.
Slusam muziku
zivota
koja upravlja kretanjima
svih vremena i prostora-
besprekidno...istovetno.
Gusim zvuk koji istice
iz moje providnosti.
Pokrivam se
milostivim velom
prolaznosti.
Tvoje usne
krvnika i ljubavnika
zelim
u zamenu za kaznu
i bol.
U nagomilanom secanju-Ti
san,predskazanje,mora.
Moj urlik
uragan,
moj jecaj tek
suma gusta-
hor ptica zloslutnica
sto dolazi uzalud;
dusu ne dam.

Slovenska

Voljenje

Dok gledam tvoje lice
prastam ti
sva nevoljenja
i neljubljene trenutke,
tugujem
kao srna
u predsmrtnom trku.
Dodir moj lici na jecaj
preplasene ptice
dok ljubav
nevesto skrivam
u nedrima.
Osluskujem otkucaje vremena-
trajem u svakom sumu,
pronalazim te
u svakom pokretu.
Istina voljenja.

Slovenska

Sve ti nudim

Sve ti nudim, što se ponuditi može,
varku sunca, da te osmjehom razbudi,
zrno uzbuđenja i klicu radovanja.
Ne nudim ti možda, vec kičmu svoju
sa mramorom, u stijeni što je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krošnji
mirisne obrise otvorenih šuma nudim.
Zajedno ti nudim poljupce u kosi
i na obrazima zagrljaje mojih ruku.

Sve što ti nudim ponuditi želim,
jer ne smiješ ući u maglu gustu,
niti bez mene kroz horizont proći.
Uzdignuti moraš i trebaš vidike svoje
i u snovima vrh ove pjesme osjetiti.
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj
i nad proplankom osmišljene duše
otkrije mjesto pradavne istine.

Sve sam i sebe ti nudim,
da uz mene ženom se osjetiš
i u meni muža i razum pronađeš.
Dobro ti nudim za našim stolom
i kad posteljom raširimo tijela.
Cijelu vječnost nikako uzalud
vec onako, najdraža moja, stvarno.
Nudim, da ti godi zauvijek
i onda kad nas stigne starost.

Sve nudim tebi, drugo i ne želim,
ništa mi i ne treba, sve u tebi imam,
ja ne štedim sebe i zato se nudim.
Ne nudim, jer ne znam,
već znam, da imamo, ja u tebi
i ti u meni, ono što nam treba.
Ponuđeno nježnošću prihvati,
i radosno ljubav prigrli,
jer ćeš znati, kako mi uzvratiti.

Naša tijela

Pučina istkanana tvojim njedrima
i ravnica što odolijeva sjevercu,
odvajaju noćas, misli samo za tebe,
jer žele ovu noć uklesati u kamen.

Kao šapat tvog imena, ne prestaju riječi,
kaplju, kao kakve kapi kiše,
kap po kap, jedna za drugom
i pred ponoć poniru kroz pore vremena.

Sanjam kako se prostireš ispod neba,
tvoje grudi sanjam, bedra tvoja.
Plodna poput vode, rastežeš se dolinom
preplanula i puna sunca.

Toliko snage i nježnosti zatičem na jednom mjestu
i omamljen gledam preko tvojih šuma.
Ruke u tvojoj kosi saplićem o zvijezde
i sve me upija u pogledu i pamti.

Ti se, mila, pružaš prema meni,
a preko mojih dlanova tvoje brazde
drhte u klasju, išarane plodovima
i dodirom cvjetovi pospani postaju.

Dok se tako mirisom trave pokrivamo,
tijela nam se u predvečerje upijaju
i pod oblacima počinju slagati,
nit po nit, u svoj ljubavni vez.

Poslije ove ljubavne noći

Poslije ove ljubavne noći
gledam tvoje umorno tijelo.
Ljubav, što smo dobili,
tiho dozrijeva u našim pogledima.

Tu gdje ti snivaš, mila,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
i tu, dakle, pokraj tebe, spuštam glavu.

I dok osjećam tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, tebe.

Kako da ti kažem, izabranice moja,
vrijeme među nas nikada neće stići
i tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač upornošću nestaje.

Ne boj se, draga, ovdje sam ja,
budan drhtim nad tvojim polusnom.
Od početka te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje.

Bez odmora ćemo mirisom trava šetati,
a kod izvora napojiti naša tijela.
O, tada ću te opet voljeti, ljubavi,
i na vrhovima oblaka pjevati.

Mnogi će nam zavidjeti u ljubavi,
htjeti nasilnički oteti pravo,
a mi ćemo nadmašiti njihove strasti,
i gdje prođemo osmjehom ocrtati noć.

Ti

Svake noći po mom tijelu prošećeš mjesečinom,
ostaviš mirise na mojoj koži i ponovno nestaneš.
Tamo gdje zasjaš, tamo se pore rašire i uzdahnu,
a gdje ne stigneš, tijelo i dalje spokojno drijema.
Slatke se kapi nemira tako šire mojim snovima,
da se svako jutro od toga pijan u krevetu budim.

Svaki dan mojim čelom prođeš sjenom oblaka,
zastaneš u pogledu i zasladiš me svojom tišinom.
Mjestom koje prekriješ rastapaju se naborani sati,
a ja popustim i s njihovim otkucajima zaplešem.
Nježnim osjećajima poput izvora natočiš moje vene
i čitavu vječnost uliješ u mene, da me namiriš.

Koliko se samo puta pokreneš i staneš pored mene,
utihneš i silinu osjećaja probudiš radi moga mira.
Pomakneš me dubinom svoje duše i cijelog uzmeš,
tiho zagrliš i moje nestrpljive misli srcem poljubiš.
Takvog prisloniš na grudi, ponudiš njihovu bjelinu
i dodiruješ prekrasnim buketom crvenih bradavica.

Osjećam svu snagu tvog stomaka dok vodimo ljubav
i kako teku strasti bedrima koja poda mnom otvaraš.
Ne sklapam oči, već upijam božanstveni pejzaž tijela
i tvom reljefu dodajem vlažnost mojih mekih usana.
Pod prstima izvlačim oblike prekrasnih horizonata
i između koljena smještam proplanke blaženstva.

Tu se sladim sa beskonačnošću tvojih rajskih vrtova,
muški berem slatke plodove netaknute ženstvenosti.
Ulazim i zanosno obilazim svaki kutak tvog svemira,
pronalazim neviđena sazvježđa vječnog zadovoljstva.
Milujem te i tako bez prestanka vodim pokretima,
upijam tvoje uzdahe i u svom tijelu plodim ljubav.

Uzrok postojanja

Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime
i čežnjom na vjetru, ono pleše mojim usnama.
Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme
i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca,
uzimam predah i predlažem duši
da zajedno pođemo k tebi.
Otkad sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan.

Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi,
a već razmišljam s čim da te sutra ponudim
i kako da ostaneš prislonjena u meni,
s kojim načinom utoneš u mir,
pa da zajedno pođemo
u nedogled strasti.
Otkrivam uzrok,
iz izvora misli dolaziš,
ti si izgubljena svjetlost,
u praskozorju jutra sazrijevaš,
ispod mramora mjesečinom otječeš,
i svaku laticu mirisnom rosom posjećuješ,
nježnim obrisima otvaraš horizonte mog postojanja.

Početak večeri

Večeras, draga, slavimo našu ljubav iznad zvijezda.
Ne žurimo, mila, naša sreća nikamo neće uteči.
Postavimo prvo stol i na njega zdjelicu crvene riže,
tom hranom života dostići ćemo beskonačnost sna.
Dok uživamo besmrtnost kraj pšenice i suncokreta,
upalit ćemo dvije svijeće na svjećnjaku neka sjaje.

Prije večere lice ću ti srebrnom mjesečinom umiti,
zatim bijelom zrakom vitki vrat ogrlicom ukrasiti
i sa osam dragulja poljupcima latica je optočiti.
Sjesti ćemo i nazdraviti nektarom od ljiljana i ruža
i tako spravljeni napitak, čist iz lotosovog cvijeta,
vruči poput prepelica, naiskap s uživanjem popiti.

Dok budemo večerali pjevom ću ti u srce zasjesti,
blagim drhtajem primaknuti sve svoje ustreptale misli
i da mene muškarca prihvatiš u tebi želju razgrnuti.
Nježnim ću zanosom obasuti tvoje lice trepavicama,
napojiti kapima bistrog narančinog soka vrele usne
i natopiti polja tvojih grudi nebeskom rosom žada.

Zagrliti i usred zlatnih vrtova horizonta te dovesti,
milovati tvoja meka bedra rajskim mirisima narda
i na proplanke stomaka tiho pustiti medene uzdahe.
A zatim ćemo kada završimo s jelom, voditi ljubav
u kraljevstvu, gdje ćes se ženom i kraljicom osjećati
i pod tijelom svoga muža i podanika uživati i vladati.

Modra trešnja

Pored mog prozora svaku večer mjesec zastane
i što zatekne tada na ulici ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici kakvu samo srebro napraviti može,
neprestano titra moja želja da te ugledam u noći.

Gledamo se optočeni mjesečinom moja ljubav i ja,
čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima,
ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini požar samoće,
već uz jecaje i ritam srca prislanjamo najdražu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu.

Zatim, odjednom, ispod misli modra trešnja zadrhti,
sjaj više nije trom i vrhovi neba se polože na cigle.
Tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.

Voda što teče mojim venama, poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti nježnosti,
dolinom kojom rastu kapi razapne se mreža radosti,
a ti prostrujiš zrakom i vatrom, zemljom i vodom,
i svakom kutku moga tijela dodaš osmjeh zvijezda.

Nitko me kad si u meni ne dira svojim osjećajima,
ničije me ruke dok se rastapaš mojom dušom ne traže,
ali se nemir ipak javlja porama, jer žeđ u raju postoji
kao kad natopljeni suncem zasjednu nizinom oblaci
i umjesto kišom, prstom tuge dotaknu njihovo sjećanje.

Kamo, kamo si mi noćas otišla, moja draga prepelice?
Kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar se bojiš mirisa modre trešnje i njenog zrelog obrisa,
pa u meni ostavljaš uzaludna čekanja kao melem plaču?
Kamo, kamo si se sakrila po ovom suhom vremenu?

Htio bih se prstenom zauvijek oko tebe okružiti,
posjetiti jutra u kojima tvoja njedra dišu, mila moja.
Protrčati u zalazak dana radosnim proplancima sreće
i s tobom usred tople postelje, dočekati mjesečinu,
da zagrljajima smirimo umore naših vrelih usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otići,
već sa zlatnom školjkom danas pođi i moju ljubav potraži.
Sve će tvoje strepnje nestati u okusu modre trešnje
i ti ćeš opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti.
Umjesto rumene magle, tvojim će se očima spokoj širiti.

Šapućem osmjeh tvome licu
i kao crveni trag spokoja
ostavljam poljupce.
Ispisujem svoju ljubav,
njene naraštaje u meni,
ljubavne noći
u kojima zagrljen s tobom
kao ljubav klizim.

Oh, kako je slatko šaputati osmjeh
u drhtaju plavog pogleda
i po tvom beskrajnom licu
igrat se na tvojim usnama.
One su moj početak, moj nastavak
i utisnute dubinom mojih misli
ostaju vjerne meni,
a ja u svakom njihovom uzdahu rastem
vjeran samo tebi.

Oh, kakvo je blaženstvo šaputati osmjeh
u bujici spontanog praska
i navirati kao vječnost
iz koje nikada nisam izašao.
Izvirati kao lava u zanosu
i na mjesečini rađati iskre.
Oh, tako je uzbudljivo dotaknuti te osmjehom
i preskočiti sve horizonte čekanja,
a u tvojim bedrima kao cvijet niknuti
i sa tvoga gorja rosu lagano ispijati.

Šapućem ti osmjehom
u zadovoljstvu moje ljubavi
i molitvom ispunjenja plovim
u vrtlog slatkog uzdizanja,
iznad zvijezda tvojih očiju,
pred tebe, mila, gdje padam
i kao ljubavnik liježem,
a moj osmjeh, ljubavi,
moj osmjeh obasipa tvoje lice
plamenim poljupcima čežnje.

Ove su rijeci
Preko ulice
Upucene k tebi,
Ljubavi.
I stid me je,
Ne od njih,
Vec zbog svijeta.
Mozda nije trenutak pravi.
Mozda sam trebao,
U ovo vrijeme
Bijede i izobilja,
Umjesto ljubavi,
Preko ulice
Dobaciti rijeci nasilja.
Mozda sam morao
U ovo vrijeme
Sto se osjeta gnusa
Izaci na trgove
I zavijati
U pustinje ljudskih dusa.
Mozda je moja ljudska duznost
Morala u ovo vrijeme
Okomiti se na lesinare,
Zagristi u hijene.
Al da mi u ovom tuznom svijetu
Ne sija radost tvoga lica,
Ni vjetar se usudio ne bi
proci kroz ovu sumu bez ptica.

Enes Kisevic

Arsen Dedic
PONOVO TI GOVORIM LJUBAVI MOJA


Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog zivota pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pisem
poslije pjesama iskustva.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli
ponovo je ovdje pred vratima tvojim
i ponovo spreman da te moli.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poceo sam sjajno da ponizavam i grijesim
gotovo pri kraju i gotovo mrtvac
na pocetku tu sam da se tjesim.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvorenim u tamu
poslije sedam mora i vlastite zemlje
dosao sam umrijet u tvom stanu.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam vec bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije srece, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije loseg drustva, vina, nocas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kazem
kao prvi puta opet: Ja te volim!

Razdrazljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobrazene
u zaru kucice abazura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.

Pricajuci na konac nizeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odvec tuzan,
a rijec naivna, umiljata.

Rijec "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo cu ime naci lako,
za te cu sav svijet preimenovat,
samo ako ti zeliš tako.

Mozda ce cujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoci
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oci?

Dodirnes mi srce, a onda nestanes.
Pruzas mi ruku, a onda prestanes.
Pustis me da sanjam i tad me probudis.
Udelis mi milost, a tad me pogubis
A ja bih da te ljubim -a ti si daleko…
Ja bih da te budim, a budi te drugi neko.
Ja bih da te sanjam, u nocima bez kraja,
Ja bih da me ljubis dok zora noc osvaja…
Ja bih da prepoznas sve sto nas spaja,
da moj si put do raja.
Ja bih da si blizu, da pratis me ko sena,
Ja bih da sam tvoja
Ispunjena zelja

Svoj najlepsi stih
Hteo bi da dam
Tvom bezbriznom snu
Da ljubi te svu noc
Ne, niko od nas
Ne ostaje sam
Sve vrati ce nam
Cudna moc, zvukovaaaaaaa

Da li ljubav koju znam,
Mogu muzikom da dam
Ovim notama dal znam


Doci cu ti ja u san,
Svaku noc, svaki dan,
Samo da te milujem,
Da ti ljubim snene oci,
Da te milujem

..sanjas
opet sanjas
sto ce ti sva ta prostranstva
ljubav neznana
sta ce ti jad posle svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snega
sanjas li sanjas
budalo nepopravljiva
tragacu srece....

Ako ikad budem manje da na te nostalgicno mislila
bice to kada te budem imala kraj sebe
i kada moje usne budu vodile ljubav sa tvojima
a moje ruke te ceznjivo milovale
u zatisju nase bajke....

Re: Samo TEBI jedina moja najveca ljubavi :))
Nepokolebljivo ustrajem dajuci Ti
Ljubav.
Verujem da ljubav je dovoljna
Za srecu na Tvom licu.
Moja ljubav.
U Tebi su skrivene moje misli,
Svaki titraj duse,
Svaka slutnja bica.
Doticem nezno poput sna Tvoje telo
Tisinom, zeljom, daljinom.
Zivim darujuci Ti svakim danom
Sebe..

Put bez povratka

Pogledom svojim srce si moje zaledila,
Al' zbog toga pomakla se nisi
Već samo si sedela.
Poput kiše što tiho noću pada,
Poput zadnjeg upaljenog svetla
Iznad moga grada.

Odjednom tiho ušla si u moje snove
I otela mi sve želje kao da su tvoje.
I poput ptice tad si odletela i
Više nikad kraj mene nisi sletela.

Na kraju bez igde ikoga ostao sam sam,
I nakon toga za danom je prolazio dan,
Posle tebe ostala su samo sećanja
Na naša prekrasna izgubljena proleća.
I na kraju bez snage, umoran nestao sam i ja
Samo moja patnja je ostala u ovoj priči bez kraja.

Stihovi ljubavi

Napisaću opet stih.
Još jedan.
I reći ću opet
Vikaću.
Jecaću.
Iscediću bol
A sutra
idem dalje.
Pisaću još samo večeras.
Zadnji put ću spomenuti reč “ljubav” .
Onda ću zaspati
Uz malo plača
Uz malo se smeha
A stihovi će me saletati
I dalje
Tražit ću mir
Jer ga nemam
Jer ga nikad nisam ni imala.
A plače mi se sad
Neoprostivo mi se plače.
Zbog tebe
Ali neću okaljati svoj ponos
Okrenuću se i otići
I zamrziti tvoje lice
I progutati poraz
Kazniti te..
Opet ćeš biti tu
znam
I nećeš mi dati mira
Stope ćeš mi brisati
Da ne ostane trag
I da izgubiš sećanje na mene
Ponovićeš
da sam samo lutka
Koja plače umetnute suze
To si mi ti pokazao
Pusti me da odem
Ja ti i ne trebam
Neživa bića služe ničemu
Noćas ću biti opet sama
Odbeglo sama
Grliće me zidovi
I ljubiti sjene
Milovati prašina
A ja ću pisati
Zadnji put
Rieč “ljubav” ću spominjati
Ne traži me među živima kad svane

Na stolu

Na stolu
Otvorena knjiga
To su tvoje misli
Pored stola
Stojim ja
Čitam
Ali ne
Ja ne znam čitati ta slova
Zaboravih
Da vreme je odmaklo
I da te ne poznam kao pre
Ni misli ti nisu iste
Ne mogu ih pročitati
Kao nekad
Kad sam ti znala dušu
Sad si tako stran
Možda začaran
Gledaš me
onako
I smešiš mi se
onako
Kao da sam ti
draga prijateljica
Bar me to čini sretnom
donekle
Lažem li?

ma nešto u tebi, što ni za sva blaga dao ne bi!
Ima nešto u tebi, što me izluđuje i nisam pri sebi!
Ima nešto u tebi, u tvom pogledu blagom koji me
razoružava svaki puta, u tvom licu kojem ne mogu
naći mane, u usnama koje me mame! Ima nešto,
ono nešto, što samo ja prepoznajem!
Ima nešto u tebi, u tvom hodu, stavu, što odaje
da sam ovaj puta u pravu, da ne griješim što te volim!
Ima nešto u tebi što vani isijava, što se presijava
a ja znam da je to duša tvoja, čista i nevina,
koja je prepoznala moju, želi je zagrliti, s njom
se stopiti! Ima nešto u tebi što nikome dao ne bi

- Riječ

Ako Ti kažem
samo toliko, da volim Te
strah me
da time
baš ništa neću reći.

Kažem li Ti
samo toliko, da želim Te
bojim se
da će mi
na siromaštvu rečenog
zamjeriti srce.

Gospode,
prospi s neba
jednu veliku svetu Riječ
ljudima još nepoznatu,
razastri je
svuda oko Nje,
samo tako
ja mogu joj reći sve.

Jovica Letić

Veceras u pola 12 u najsjajniju zvezdu pogledaj.
Ta zvezda podseca na najlepsi dogadjaj.
Pre tacno dva meseca prvi put sam te poljubio.
Zatim si mi uzvratila i do te zvezde sam se uzdigo.
Sad svemu je kraj, ali tuzna ne budi.
Tuzne snove ne sanjaj, sa osmehom drugog ljubi.
Nismo vise zajedno, al' nismo ni prokleti.
Volecemo opet i bicemo voljeni.
Nek ti srce peva samo srecne pesme
Voli opet ludo, nek grudi ne budu tesne
Ka meni ne gaji mrznju, kao druga me voli
Ja bicu tu za tebe i kad najvise zaboli
Pazicu na tebe, cuvati od zla
Brisacu ti lice, kad niz obraz klizi suza biserna.

Hvala Teodora za sve najlepse trenutke
Nikad vise moja, ali uvek u srcu