Da li je ljubav jača?

Halo, ti si ..Da, ja jesam koga trebate...Tebe trebam ...A ko me to treba...
Treba te ljeto 2002 , onaj tvoj kamen na zidu marine, na kome si zaspao sam a budeci se tek oko deset uvece...možda nekad...
Dan kao i mnogi drugi od onih ljetnih, julskih ili srpanjskih dana kako ih u tom kraju zovu, vruc...prevruc...
Kamen u zidu koji malu marinu stiti od naleta visokih morskih talasa van turisticke sezone godinama je moj, skoro da je postao moj vlastiti...i kada god tu dodjem on me ceka. Gromada sa Biokova precizno uglavljena među bjelicastu sabracu okrenuta bas po mjeri, malo ukoso sa blagim padom prema Italiji.
Kroz pukotinu koja je namjerno ostavljena spustao sam u onoj običnoj najlonskoj kesi osvjezavajuca pica kojima bi se naprtio već oko 10 ujutru dole pravo u more. To mi je bio frizider. Sa druge strane bilo je dovoljno mjesta za slaganje iscitanih svakojakih novina i casopisa, prava biblioteka. I ono najljepse...opruzen sa pogledom koji razara plavetnilo i neba i vode sve do Italije provodio sam svoj ljetno odmor sasvim sam van guzve i prica o visokim cijenama i lošim politicarima.
Samo ponekad bi neka znatizeljna osoba naisla, malo zastala pored svetionika i ponovo odlazila tamo gdje je ljeto bilo gusce. Moj stari znanac i već dobar prijatelj Vili mi je jutros dok smo ispijali kavicu rekao da danas dodjem na moje omiljeno jelo musule pa onako na uho mi još dosapnuo...Bit će i prstaca ali moras doći sa one strane da rucamo u basti jer je zabranjen ulov i prodaja...
Bilo je bas dobro, nešto zbog gladi, nešto zbog obicaja a ponajvise zbog ukusa.
Bravo majstore, rekao sam mu dok sam ispijao casu hladnog bijelog vina...vracajuci se na svoje odrediste...onu gromadu sa Biokova...
Sunce je još dobro zarilo ogoljeni okolni kamenjar i još golija tijela kroz koja sam prolazio do svog zemaljskog raja...iako su kazaljke na satu već bile vertikalno opruzene.
Otvorena knjiga me sacekala tačno na stranici na kojoj sam je i ostavio...ni daska vjetra...Iscitavao sam po ko zna koji puta poslednje stranice Danilovog CASA ANATOMIJE ali nisam uspio doći do one poslednje recenice u kojoj veliki Danilo konstatuje da za pisanje nisu dovoljna samo „m” ...San obično naidje kada se najmanje nadamo...
Kisa, ...oluja...sanjam da mi neko na grudi stavlja santu leda...i snijeg pocinje da pada...i sve to se lako podnese dok negdje u blizini ne udari grom...trgao sam se...dole na zemlji posvuda mrak...ne vidi se ništa tamo prema Italiji gdje se uvijek vidi il nešto il ništa...ali se vidi...vraski hladno...a nebo poput stabla narance okiceno zvijezdama...
Uzivao sam u toj beskrajno ljepoti...razmišljajuci kako je lijepo biti u drustvu mora i zvijezda ... i taman kada pokusah da se okrenem na drugu stranu iznenada osjetih ruku na svom hladnom ramenu...Njezan dodir unese neku cudnu toplinu koja prođe cijelim tijelom...Budan si...prepoznah njen glas...
Da, jesam...nije skidala ruku sa mog ramena...nagnula se i...njezno, sasvim njezno i polako me poljubila...Ne, rekao sam...nemoj...to nije dobro za nas...godinama se znamo i nasi se znaju...nemoj...znaš i sama...pa prijatelji smo.
Znam, rekla je tiho...sve znam ali vise nisam mogla...Cekala sam da dodjes u nas restoran veceras ali te nije bilo...cekala sam, cekala...i odlucila da dodjem ovdje. Muž je tamo a i nije velika guzva. Znam gdje ti provodis ljeto...znam za ovaj kamen... Ja ga i zovem po tvom imenu...kada svi odu i kada mi koji ovdje živimo ostanemo sami... Dvije krupne suze su joj se skotrljale niz lice. Bila je cudno lijepa...Ustao sam, obukao majicu bez rukava...Stajali smo jedno ispred drugoga... Propela se na prste da bi me zagrlila...snažno me zagrlila i plakala...plakala...onako lijepoj i suze su joj pristajale.
Ne, rekao sam ...možda nekada drugi puta... Poljubio sam je u obraz...mekan kao djeciji jastucic...to ne smijemo sada... Otici ću rece...a ti podji kasnije...i dodji, spremila sam za nas sve skoljke koje sam danas mogla naći...ima ih pet sest vrsta...dodji...i persun je svjez...i maslinovo, ono tvoje koje volis...djevicansko...i da znaš... ja ću dolaziti na ovaj kamen kada ti odes i kada svi odavde odu... i cekati to tvoje ...možda nekad...i nadam se da ću docekati pa koliko god da traje...
Hej, cao...kako si...upitam iznenadjen
Hajde dodji, nema turista ali ja stojim na tvom kamenu i samo još falis ti da nastavimo tvoje možda nekad...odatle te zovem...kada dolazis kod nas, pa posle krace pauze tiho dodade... i mene...
Drugi vikend Januara...rekao sam tiho...
I ova decembarska noć 005 polagano trosi i svoje i moje vrijeme dok me ona i more zapljuskuju julskom iliti srpanjskom noći 2002, i svim onim zvijezdama, maslinovim uljem, skoljkama...i samo jednim pitanjem, pitanjem koje se samo od sebe ponavlja do u nedogled...šta ...šta...sta da se radi…
Autor: Nord - Amsterdam