Stvari koje ne bi trebale postojati,ali ipak postoje...

1500 godina stari modeli aviona, kompjuteri iz antičke Grčke, sijalice
iz Egipta, kristalne lobanje iz prašuma Južne Amerike: Uvijek arheolozi
nađu stvari koje nebi smjele postojati. Ali, zašto ipak postoje?

I
danas mnoge ljude začuđuje priča koja se desila 1927 godine u prašumi
blizu Belize (tadašnji Britanski-Honduras). Britanski arheolog i
avanturista Fredrick Mitchell-Hedges je tada bio u potrazi za nestalim
kulturama koje bi mogle biti povezane sa mističnom Atlantidom. Njegova,
adoptirana, kćerka je na svoj 17-ti rođendan zapazila čudan sjaj među
ruševinama arheološkog mjesta koji su istrazivali. Radnici su požurili
da pronađu uzrok tom sjaju. Otklonivši zemlju i kamenje, oni su pronašli
lobanju izrađenju od čistog kristala. Veličina je odgovarala lobanji
čovjeka, bila je više od 5 kg teška i savršene obrade.

Pri
vijesti o pronalasku lobanje, domorodci iz obližnjih mjesta su odmah
došli tu i pali na koljena te molili se. Jedan stari Maja je rekao da je
lobanja preko 100 000 godina stara, i da je samo jedna od ukupno 13
lobanja koje su neprocjenjivo blago njegovih predaka. One sadrže
informacije o nastanku čovjeka, odgovore na pitanja o najvećim tajnama
i, ako se svih 13 lobanja spoje, one počinju da pričaju.

Mitchell-Hedges
izjavio je da neobičan nalazak je najmanje 3.600 godina star, i da
obrađen je na nepoznat način. On nema pojma na koji način su ih Maje
mogli napraviti. Detaljnija pretraga lobanje, učinjena 1970 godine u
laboratorijama Hewlett-Packard - proizvođača kompjutera, potvrdila je
njegove navode:
Lobanja je izrađena od čistog kristala, i suprotno
njenoj prirodnoj osovini. Pri takvoj obradi ona bi zapravo trebala da se
raspadne u hiljade dijelova.

Vjerovatno je prvo grubo obrađena
dijamantnim oruđem te kasnije, sa smjesom vode i pijeska, glatko
polirana. Procijenjeno radno vrijeme: Preko 300 godina. "Ova prokleta
stvar zapravo nebi smjela postojati", izjavio je jedan od naučnika.

Šta
znači to? Dali su Maje bile u stanju izraditi predmete koje ni danas,
sa modernom tehnikom, nismo u stanju napraviti? Dali su prijašnje
kulture bile mnogo više razvijene, nego što to danas pretpostavljamo?
Ili ovdje utjecaj imaju neke nadnaravne sile? Mozda čak dolaze sa drugih
planeta, a donešene su od svemiraca? Ovo zadnje tvrdi Anna
Mitchell-Hedges, adoptirana kćerka Frederick-a.

Odgovori na
ovakva pitanja nisu jednostavna, jer naučnici i arheolozi uvijek pronađu
predmete koje nije moguće odrediti u poznati tok istorije. Oni se
ističu iz toga, i bivaju "Out of Place Artefacts" nazivani, na našem
jeziku prijevod bi otprilike glasio: umjetno stvoreni predmeti na čudnim
mjestima.

Takvima pripadaju baterije iz doba prije našeg
vremenskog računanja, slike sijalica iz starog Egipta, željezni predmeti
pronađeni u sedimentima pijeska iz kamenog doba, pa i kompjuteri iz
antičke Grčke. Da li su to sve krivotvorevine? Ili moramo ranu istoriju
čovjeka potpuno novo shvatiti i pisati?

Jedan od takvih predmeta
je tzv. bagdadska baterija. 1936 godine, u Khujut Rabu`a je austrijski
istrazivac Dr. Wilhelm K�nig iskopao jednu čudnu glinenu, preko 2000
godina staru, posudu. Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji
je omotavao željeznu polugu. Omot je tako postavljen, da je bilo moguće
popuniti ga sa nekom tečnošću. U sredini te tečnosti, od bakra
električno izolirana, nalazila bi se spomenuta željezna poluga. Čemu je
služila ta neobična sprava?

Naučnici nisu mogli naći odgovor, i
tada je Dr. K�nig postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je
da bude baterija. Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798
godine od Luigi Galvani-a, već skoro 2000 godina ranije.
I zaista,
mnoge istraživačke grupe (među njima i naučna grupa iz Roemer- und
Pelizaeus-Muzeja u Hildesheim-u) uspjele su dokazati da je ta glinena
posuda mogla proizvoditi električnu struju. Naučnici su sami takvu
identičnu posudu napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između
bakrenog cilindra i željezne poluge je bio napon od 0,5 Volt-a - ne
mnogo, ali ipak! Sa malim naporom Partareni su znači mogli da proizvode
struju. Ali, za šta? Sijalice, telefoni, motori ili fliperi tada nisu
postojali.

Ili jesu? "Vec su starom Egiptu je postojalo
električno osvjetljenje" , tvrde Peter Krass i Reinhard These, autori
knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je
reljef iz Dendere. Na tom reljefu, nastao oko 50 p.n.e., vidljiv je
egipatski sveštenik koji drži u rukama ogromni predmet u obliku balona. U
unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za
Krassa i Habeck-a indicija je jasna: Taj reljef je tehnički nacrt,
balon je sijalica, a zmija je bakrena spirala u sijalici. Sa takvim
električnim osvjetljenjem, Egipćani su osvjetljavali tamne hodnike
piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu
začadjeni po zidovima i plafonima.

Interesantna pretpostavka -
ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo.
Da bi sijalicu od samo 1 Watt (jako slabu sijalicu) upotrijebili,
potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti - sabrana težina: 80 kg.
"Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116
miliona baterija!, sa ukupnom težinom od 233 600 tona!", objasnjava
fizičar i matematičar Frank D�rneburg. Te dodaje: "Zašto ni jedan
primjerak baterije nije pronađen? Ni jedan!"
Pored toga: Ni danas ne
postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu.
Iz dobrog razloga: One bi bile bi opasne po život. Snaga implozije
jednog staklenog predmeta koji nema vazduh u sebi, raste sa velicinom
tog predmeta - a veličina "sijalice" iz Dandere bi imala pritisak
vazduha od 63 tone.

Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za
"sijalicu" iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolično
značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide
tako daleko da je moguce iz malih isječaka rekonstruirati kompletna
djela.

U reljefu oni prepoznavaju čamac boga sunca, Ra, koji
završava u cvijetu lotosa. (Drugi to shvataju kao "kablove" u "dršci"
sijalice). U mitologiji Egipćana, sunce naveče umire, da bi se ujutro
ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja (i ona poslije
mjenjaja svoje kože se "ponovo rađa"). Na "šalteru" ispod "sijalice"
bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu.
Kontroverzni dio reljefa je predstava "navoje sijalične drške". Ni
egiptolozi tacno ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti
"navoji". Mogao bi značiti "horizont", i tada bi reljef predstavljao
boga sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.

Jedno je
sigurno: Radnici koji su klesali taj reljef, svoj posao nisu radili pri
električnom osvjetljenju, već pri sjaju baklji. Iz doline kraljeva
pronađeni su detaljni zapisi o upotrebi baklji; kome su dodijeljene,
koliko komada i koliko ih je vraćeno. A, plafoni i zidovi hodnika što
nisu začađeni? Izmisljeni su! U stvarnosti su ti zidovi i plafoni toliko
začadjeni, da je potrebno bilo određene hodnike rastaurirati.

Ako
baterija iz Bagdada nije služila za osvjetljenje - čemu je onda
služila? Jedino logično i uvjerljivo objašnjenje: za pozlaćivanje
figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.

Uspješno
je učinjen i taj ekspiriment. Jedna mala figura je uspješno pozlaćena.
Postavljena je bila u posudu napunjenu sa mješavinom zlatnog praha i
priključena sa baterijom. Već poslije dva sata, figura je bila obložena
zlatom - pozlaćena. Tako je to moglo biti.

Ipak, mnogo pitanja
ostaje: Da li su baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Da
li su Partareni uopšte poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za
galvanizaciju? I zašto arheolozi pronalaze i slične "baterije" u
kojima, umjesto željeznih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj
spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te
posude onda slučajno moguće upotrijebiti za galvanizaciju, dok zapravo
služe ya nešto drugo?

Naše pretke ne bi smjeli potcjenjivati. Šta
su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, poslije par stoljeća teško
je znati. Vjerovatno su postojali genijalci i genijalni izumi o kojima
su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako naučnici
danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.

Primjer
takvog predmeta je i "kompjuter" iz Antikitere. Pronađen je u jednom
antičkom brodu potopljenom u moru. Bilo je to1900. godine - u dubini od
42m, i "kompjuter" je imao veličinu kartona za cipele. Arheolozi su
katalogizirali pronađene predmete: Važne, posude vina, kipove, amfore,
mramorne i brončane figure. Po svemu sudeći, bio je to trgovački brod,
potonuo u prvom stoljeću prije nove ere.

Šta su zaista
katagolizirali kao brvinu broda, to je otkriveno skoro dvije godine
kasnije. Tada je taj komad drveta, sada osušen, popucao i na svjetlo
dana pojavio se čudan metalni predmet. Potrebno je bilo još 70 godina da
bi se taj predmet dovoljno proučio i shvatio. Učinjeni su rentgenski
snimci predmeta i ostataka u "drvetu", kao i provjereni detaljni
arheološki zapisi prvobitnog izgleda, te i stare fotografije. Otkriće je
zaista bilo začudjujuće: Bio je to astrolabijum!
Taj astrolabijum je
sprava koja pokazuje vrijeme izlazka i zalaska sunca, te kretanja 5
(tada poznatih) planeta, ukljucujuci i faze mjeseca. Skoro 30 zupčanika
pokretalo i pomjeralo je jedno drugo i tako dočaravalo faze Mjeseca,
izlazak i zalazak Sunca itd. Svi zupčanici su napravljeni od bakra koji
sadrži i izvjesnu količinu cinka. Zubi tih zupčanika imali su uglove od
60 stupnjeva. A, sa strane imali su "navojak" koji je pokretač tome
svemu bio. Jednom navijen, astrolobijum je pokretao oznake što su
označavale položaj planeta u određenim vremenskim periodama.

Otkriće
je senzacionalno. Teško nam je shvatljivo da su stari Grci bili u
stanju da naprave jedan tako komplikovan sistem sa zupčanicima. Sistem,
koji možemo usporediti sa sistemom zupčanika današnjih satova na
navijanje. A, takvi satovi su tek 1.400 godina kasnije po prvi puta
napravljeni! Pored toga, kompjuter iz Antikitere ima i diferencijalnu
getribu: zupčanike, čije osovine nad drugim zupčanicima kruže. Tek 1828
je taj princip privaljen u uredu za patentiranje. Zašto, ili kako, su
stari Grci mogli to poznavati čak 1900 godina ranije?

Da li je s
time dokazano da su Grci tada bili mnogo više "napredniji" negoli sto se
to danas smatra? Ili da postavimo pitanje, a koje je već postavio Erich
von D�niken: "Od kojeg astronautskog kuma je ta sprava i to znanje
dobiveno?" Ovo drugo pitanje, postavljeno kao sugestija, možemo lako
osporiti: Zašto bi vanzemaljci darovali znanje koje je ograničeno na
samo pet planeta, a ne sa svih devet?

Plauzibilniji je odgovor,
da tok razvoja nije uvijek tekao ravnomjerno i uvijek prema gore.
Postoji gore i dole kod znanja - kao i znanje koje se u toku vremena
izgubi te se ponovo mora "otkriti". Matematičar Hero iz Aleksandrije je
već u prvom stoljeću naše ere otkrio parnu mašinu i napravio je dva
funkcionirajuća primjera. James Watt je to isto "otkrio" tek 1765.
godine. Takođe je i beton bio poznat u starom Rimu; Koloseum je sagrađen
uz korištenje cementa. Ali, tek 1849 god. je James Parker prijavio
patent na "svoj" izum. Šta su sve onda ljudi prije 2000 godina stvarno
poznavali?

Poznavali su "avione", tvrde neki istraživači, i kao
dokaze navode male zlatne figure iz Južne Amerike. Te figure, samo 4 cm
dužine i koje se datiraju od prije 1500 godina, potiču iz Tolima kulture
i bile su stavljanje kao pokloni/posjed u grobovima mrtvih. O toj
kulturi iz podrucja današnje Kolumbije, malo toga je poznato. A, još
manje je poznato o mjestima i okolnostima pronalaska tih figurica.
Vecina se ipak, bez dvoumljenja, može odrediti kao nakit na glavi:
špange i iglice za kosu, ukrasi za noseve i uši, kao i razni privjesci.
Pored tih, postoje i čudne figure koje predstavljaju insekte - mada bi
mogli reći da prije sliče jednom spaceshuttle-u negoli nekom insektu!
Današnji posmatrač teško se može oduprijeti zamisli da pred sobom ima
modele aviona.

Da bi tu teoriju provjerili, Dr. Algund Eenboom i
oficir vazduhoplovstva Peter Belting su od stirepora i drveta napravili
kopiju tog "insekta" veličine 16:1, te su joj dodali propelere i motor, i
najzad se uputili na aerodrom za avione-modele. Senzacija: Imitacije
tih figurica su bile odlične za navigaciju u vazduhu. Da li je to dokaz
da pronađene figure doista predstavljaju avione?

Teško je to
reći. Naime, kopije od stirepora i drveta nisu zaista kopije istog
materijala. K tomejoš, njih dvojica su dosta toga iz modernog znanja o
vazduhoplovstvu "ugradili" u taj model: motor, propeler, "frgice" sa
"pilotske kabine" su uklonili, krilima su dali aerodinamičan izgled, te
su sve pukotine uklonili. S takvim izmjenama i neka stolica bi mogla da
(po)leti.
I otkud da stare Inke poznavaju avione? Za proizvodnju
vlastitih aviona potrebna je cijela industrijska grana. Danas bi trebali
naći milione dokaza za takvo što. Sjetimo se samo prozvodnje željeza,
goriva, proizvodnja motora, aerodromi itd. Tada je vjerovatnije da su
avione koristili vanzemaljci, a da su ih Inke samo kao minijature
kopirali. Ali, ni to nije dovoljno plauzibilno: Strani posjetioci moraju
prevaliti bezvazdušni prostor (svemir) da bi došli do naše planete, a
krila tada nemaju smisla.

Pa i pretpostavka da su sa sobom
"vukli" avione istraživače s kojima bi istraživali našu planetu, nije
uvjerljiva. Naime, oni su morali već uprijed (prije posjete) znati kakvu
atmosferu naša planeta ima, od čega se sastoji i koja je njena gustina,
da bi mogli koristiti avione na njoj. Inace cijela konstrukcija aviona
ne funkcioniše. Da li su onda te figure samo kopije insekata? Ni to nije
uvjerljivo. Insekti nemaju delta-krila, a krila kod insekata ili ptica
nisu na donjem dijelu trupa već na gornjem. Takođe ni insekti, kao ni
ptice nemaju uspravan rep. Figure prije slice ribama sto lete, ali ni
one nemaju ogrlicu iza vrata.

Uvjerljiv odgovor ne postoji. "Ali
to nije ni strašno. Kada bi na sve imali odgovore, tada bi imali samo
radnike u hali sto rasporedjuju arheološke pronalaske, a ne istraživače i
naučnike. Kada i sama nauka ne bi stavljala pod upitnik ono što već
smatra riješenim, ni u tom slučaju mi ne bi imali napredak. Ponekad je
obavezno i špekulirati", tako govori direktor gradskog muzeja u Linz-u.

Onda,
špekulirajmo malo: Šta je sa nožem faraona? 6.Novembra 1922 godine je
pronađeno u grobnici faraona Tut-ench-Amun, njegovo blago: sarkofazi,
maske, figure egipatskih bogova, sanduci, zlatni nakiti itd. Ukupno više
od 5000 raznih predmeta. Najmisteriozni nalaz je nož faraona koji je
bez hrđe. Željezo je u to vrijeme bilo vrijednije nego zlato, pa i za
faraona je to bila velika vrijednost. Značaj tog noža je itekako velik,
to je vidljivo i po tome što je faraonu bio zavezan s desne strane uz
nogu, pa čak i u grobu.

Ali, kako je faraon došao u posjed tog
noža? Da li je zaista taj nož jedan "Out of Place Artefact" kako inace
razni izvori na internetu to tvrde? O njemu možemo skoro nevjerovatne
navode pročitati: Da je saliven od nehrđalog željeza, da nije bio
naveden sa ostalim pronalascima, da njegovu leguru je moguće ostvariti
samo u vakuumskim uslovima. A, tadašnji Egipćani nisu poznavali ni
salijevanje željeza, a kamoli vakuumske uslove pri dobivanju takve
legure.

Manfred Sachse, predsjednik istraživačkog instituta za
rudna dobra, intezivno se bavio proučavanjem pronalaska noza. No, od
kojeg materijala je taj nož napravljen ni on ne zna. "To niko ne zna",
kaze Manfred. I dodaje: "Dr. Lukas, koji je te nalaze tada zapisivao,
nije analizirao sastojke željeza kod tog noža. Niti je to do dandanas
učinjeno. Egipatski Muzej u Kairu odbija dati nož za analiziranje van
svoje zemlje, a potrebnih aparata za njegovu analizu nema u Egiptu.
Premježtaj svega potrebnog je jako skup, te nismo našli institucije koje
bi finansirale takvu analizu. Znači, svi navodi o sastojcima i načinu
salijevanja tog noža su jednostavno izmišljeni. Mada, u grobnici faraona
vladali su odlični uslovi koji su očuvali nož od vlage. Svi pronađeni
predmeti su u odličnom stanju."

Ali, otkud onda faraonu željezni
nož? Kako je on došao u njegov posjed? Kupljen je u inostranstvu:
Hetiti, susjedi Egipćana, poznavali su već tada mogućnost salijevanja
željeza. Druga mogućnost: Željezo je moglo biti dobiveno i od jednog
meteorita. I zaista, željezo je tada nosilo naziv "crni bakar s neba". I
kada se nađe takav meteorit, potrebno ga je samo obraditi u željeni
oblik. S izvjesnim pravom bi znači mogli tvrditi da je nož vanzemaljskog
porijekla! I kao takav, bi tada mogao imati (što dokazano nije)
kristalnu strukturu koju je moguce imati/dobiti samo u vakuumskim
uslovima. No, koliko je običan ili neobičan taj nož, to možemo tek znati
kada se dotični naučno provjeri. Svi navodi do tada ostaju:
špekulacija.

Najmanja zagonetka je spomenuta lobanja na početku
ovog štiva: Ona je obični lažnjak! Istrazivač Fredrick Mitchell-Hedges
lobanju nije pronašao1924. godine u džungli, već je lobanju kupio 1943.
godine na aukciji u Londonu za 400 engleskih funti. Pod polarizovanim
svijetlom jasno su vidljivi tragovi mašinalne obrade, a navodi o
nalazima pri istraživanju u laboratorijama Hewlett-Packard su glupost i
takođe izmišljeni: Ne postoji posebna osovina kod kristala, stoga ne
postoji ni obrada suprotno osovini pri čijoj primjeni bi lobanja trebala
da se rasprsne u hiljade dijelova. I danas možemo lako doći do jedne
takve lobanje: Porudžbom preko interneta.

misterij.blogspot.com