Otok 7 gradova

Na starim pomorskim mapama nalazimo
ucrtane brojne otoke, kojih danas nema: Antilija, St. Brandan, Brazil,
Frisland, otok Sedam gradova..., a price o njima vise su nego
zanimljive.
Tajanstveni otok
Kada
su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na
europsko tlo i zauzeli danasnju spanjolsku i Portugal, legenda kaze da
su sedam katolickih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na celu, koji nisu
zeljeli zivjeti pod upravom osvajaca, predvodili skupinu izbjeglica,
sto se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Prica kaze da
su se, nakon lutanja, iskrcali na ovecem, zivopisnom otoku na kojem su
osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalistu i dali ime.
O
otoku Sedam gradova, medutim, od tog se trenutka pricaju kontroverze.
Sljedecih stoljeca, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12.
stoljecu, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, pise o
jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad
ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga iscezao i o
njemu se sve do 14. i 15. stoljeca nista nije cuo. Tada se na mapama
talijanskih i spanjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika,
pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobicnih imena: Azaj, Ari,
Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja
kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno
od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova
predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoci i zapis flamanskog
pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine trazio dozvolu od
portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopce pronade, a
spanjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavjestava
svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu
za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaci!
Ostalo
je nejasno da li su (i zasto) neki kartografi poistovjecivali otok
Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno
vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem,
na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je
“jedan spanjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do
njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeca,
a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo rijecima
“otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu cak Antiliju
preporucuje “kao dobro mjesto gdje ce se na svojoj plovidbi zaustaviti i
iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo
iskrcao, jer Antiliju nije nasao, ali su po tom fantomskom otoku,
kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!
Tragom Svetog Brandana
Irske
su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Jos je irski kralj
Nial, u 4. stoljecu stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv
nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljecu irski misionari smjelo
polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima
Atlantskog oceana sirili krscanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i
danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu
povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O cemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti
je Brandan historijska licnost (484-577). Za svog dugog zivota postao
je ziva legenda. Putujuci po sjevernim zemljama i otocima, sirio je
krscanstvo i osnovao je vise samostana. Posebno je bio uporan u
organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima srecnih, u
zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovjecuju s legendarnim
Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja
Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do
neobicnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova,
svecenika, Sveti se Brandan, iskrcao na zivopisni kameni otok sa kojeg
su se slapovi rusili u more. Tu su nasli vodica s kojim su se iskrcali
na otok Pticiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon
tromjesecnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti
Ailbe zivio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla
nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od vise godina, u
kojem se znameniti misonar iskrcavao i posjecivao neznan broj zivopisnih
otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana.
Boravili su na sumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali
Otok grozda; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i
promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obecane
svete zemlje, bogate riznice voca i povrca “i svakojakog blagostanja”,
gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u
poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navrsivsi 93 godine starosti.
Jedan
cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika
zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i
otkrica Svetog Brandana, pa je na mjestu danasnjih Kanara, ucrtano
“Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi
otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljecu, otoci se javljaju pod imenom
Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi
otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smjesten oko 40 morskih milja od
otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za
ovim otokom, ali njega vise nije bilo na naznacenoj poziciji! O njemu se
kasnije vise nikada nista nije culo!
Otok mrtvih duša
Fantomski
otoci, koji su u proslosti izranjali i nestajali u moru, stoljecima su
zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali mastu okorjelih fantasta.
U luckim krcmama, mornarskim klubovima, pa cak i u zvanicnim pomorskim
predstavnistvima i institucijama, o njima su se pripovjedale
najrazlicitije storije. Pominjale su se vulkanske erupcije i strasne
eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na
pacifickim otocima, pripovjedalo se i o neobicnim bicima sa morskog dna,
bogovima mora, koji su izlazili na povrsinu, samo u vrijeme kada su
neki otok zeljeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas zivi
legenda koja kaze da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla moze stici u
podzemne gradove, gdje jos uvijek zive potomci jedne stare, visoko
razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili
bogovi mora, koji su dosli iz nebesa i stoljecima bili neprikosnoveni
vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi
fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih
stoljeca javljalo i nestajalo u razlicitim dijelovima Atlantskog oceana.
Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje
vjerovalo sve do 19. stoljeca.
Fantomski se otok prvi put pominje na
Dulcertovoj mapi 1325. godine i smjesten je u vodama, juzno od Irske.
Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet
otocica, a od 16. stoljeca Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne
Amerike, da bi se u 18. stoljecu ponovo “vratio” na svoje staro mjesto,
juzno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se
pojavljuje i nestaje”, zabiljezeno 1452. godine, kada je portugalski
moreplovac Diego de Teive upucen od strane princa Henryka da obide
sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao
sve do irskih voda, ali otok nije pronasao. Istu je sudbinu dozivio i
glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj
Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspjesnog traganja,
iscrpljen, razocaran i porazen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15.
stoljeca organizirano je jos nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud
- otok Breasil je jednostavno iscezao!
Misteriozni se otok pominje i
u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka
sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i sto nestaju cim im se
priblizi neki brod. Predanje kaze da se naslo nekoliko ozbiljnih
svjedoka, koji su, navodno, sopstvenim ocima vidjeli kada se Breasil
pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su ocevici, kasnije, tvrdili da su
na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bica, nalik ljudima, koja su se
kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na
Breasilu zive duse nastradalih moreplovaca...
Crni zečevi i čarobnjak
Jedna
druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji
Minster postoji brdo “u kome je bila smjestena nikad otkrivena grobnica
ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio kljuc s kojim bi se,
ukoliko bi ga netko pronasao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi
Brasil”! Godine je 1680. zabiljezena prica kako je neki Oly proveo
sest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da
lijeci ljude od najrazlicitijih teskih i neizlijecivih bolesti, jer se,
navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, naucio vjestini magije i
medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se
podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio
iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog
guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini covjek koji je uspio da
se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John
Nisbatt. Doplovivsi 1674. godine u Irsku, on je pricao da je Breasil
“velika crna stijena, na kojoj zive crni zecevi i jadan opasan
carobnjak, koji stanuje u velikom zacaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio
odoljeti carobnjakovoj magiji i pobjeci zahvaljuci tome sto je zapalio
vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi
protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornarickim
kartama zadrzao se cak sve do kraja 19. stoljeca. Tek pri kraju 1873.
godine, kada navigatori vise nisu uspjeli da pruze nikakve dokaze o
njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa
svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su price o
Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom
otoku, stoljecima zaokupljale mastu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud
i zasto?
Na ova pitanja nikada nisu nadeni adekvatni odgovori. No,
umjesto toga, poznato je da je u proslosti bilo jos otoka koja su nosila
slican image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.


bosnic.com