Mačka iz vremena Azteka

Suveren se Asteka Montezuma, svojedobno, zabavljao u
svom glavnom gradu Tenohtitlanu menazerijom koja se, navodno, sastojala
od svih vrsta divljih zivotinja s prostora njegovog legendarnog
carstva. Meðu njima je bilo i nekoliko divljih zivotinja o kojima
spanjolski konkvistadori nikada nisu nista culi spanjolski osvajaci, pod
Hernanom Cortesom, posmatrali su 1519. ovu zbirku zivotinja, a jedan od
konkvistadora, Bernal Diaz del Castillo, ostavio je biljeske o “cudnom
meksikanskom volu s kosom slicnom lavu, grbom kao u kamile i okruglim
ramenima” - o bizonu. U drugoj zgradi, u zooloskom vrtu, zivjele su tri
macke: tigar (mislio je na jaguara) i dva “lava”. Jedan je “lav” po
opisu bio puma, a druga zivotinja, koja se na jeziku domorodaca zvala
“Cutlamiztli”, trebalo bi da lici na vuka.
Zagonetna lobanja
Jezuit
Ignaz Pfefferkorn, roden 1725 u Mannheimu, koji je nekoliko godina kao
misionar radio u meksickoj drzavi Sonora, opisuje “oncu”, koja bi
trebalo biti identicna toj macki vucijega izgleda: “zivotinja koju
spanjolci zovu ‘onca’ lici na pumu. Samo joj je tijelo duze, tanje i
uze. Noge su joj manje, ali su joj prsa sira. Nisam nasao nikakvih
razlika u boji.”

O cemu bi se moglo raditi kod
ove pumi slicne divljoj macki? Da li je to nova vrsta ili nepoznata
podvrsta brdskih lavova? Ili je “onca” mit, koji zivi vec stoljecima?
Mitovi
tesko mogu biti potvrdeni u stvarnosti. Vise su puta u ovom stoljecu
lovci u brdima Sierra Madre ulovili dugonoge, vitke macke slicne pumi,
ali su one sasvim drugacije izgledale. U listopadu je 1985. godine
Richard Greenwell, u meksickoj drzavi Sinaloa, nasao lobanju navodne
“once”, ubijene prije deset godina. Tim je povodom Greenwell zamolio
lokalno pucanstvo da mu jave ukoliko se o “onci” nesto novoga cuje.
Vijest je stigla prije nego sto je mogao i ocekivati: u veljaci 1986.
godine, javili su mu da je jedna ubijena!
Tijelo ubijene zenke bilo
je u dobrom stanju, ali po mnogo cemu je licila na pumu, pa je poslana
na Institut za biokemijska pretrazivanja u Washington, odakle su uskoro
pristigli rezultati koji su govorili da izmedu tkiva ubijene zivotinje i
pume, zaista, nema nikakvih razlika.
- Mozda to i nije bila stvarna “onca” - kaze Greenwell, ne gubeci nadu da ce tajanstvena zvijer, ipak, jednoga dana dolijati
Misterija se nastavlja.
Susret s Orang-Pendekom
Kriptozoologija
ne spadau sustav prirodnih znanosti. Njeni su izvori mitovi i stara
predanja, a mnoge tvrdnje suvremenika vise pocivaju na njihovoj
intuiciji negoli na valjanim dokazima. Pa ipak, kriptozoolozi svojom
upornoscu uspjesno krce put ka definitivnoj afirmaciji.
Ali, vratimo
se, na trenutak, istrazivacu i kriptozoologu Johnu MacKinnu. On je vise
od deset godina istrazivao zivot orangutana na otoku Borneu, ali se
jednoga dana susreo i s nepoznatim, bicem koje ga je duboko
impresioniralo i potreslo:
- Kleknuo sam u namjeri da ga bolje
razgledam. Njegove su oci bile nalik ljudskim, ali su pripadale nekom
drugom, drukcijem bicu. Postalo mi je hladno oko srca i imao sam samo
jednu zelju - pobijeci sto dalje od tog stvorenja!
Glava mu je bila
trokutasta, ne duza od petnaestak, niti sira od desetak centimetara.
Izraz lica i njegovo tijelo, odista je bilo veoma slicno covjekovom,
samo sto su mu tabani bili prekratki i previse siroki. U kampu je
MacKinn napravio detaljnu skicu stvorenja i pokazao je domorocima. To je
crtez jednog “Batututa”, slozili su se jednoglasno, objasnivsi da se to
stidljivo i plasljivo stvorenje od 1,20 metara visine krece uglavnom
nocu, hrani se vodenim puzevima, ide uspravno na dvije noge, kao covjek,
i ima crnu glavu.
John je MacKinn, naravno, dobro znao za izvjesca o
covjekolikim majmunima ili majmunolikim ljudima, koji navodno
egzistiraju u mnogim zemljama juznoazijskog prostora, jednako kao i za
izvjesca o Orang-Pendeku, “malom covjeku” sa Sumatre. No, jednostavno se
nije nadao da ce ga ikada sresti.

Vec
stoljecima se na zapadu Sumatre prica o ovom tajanstvenom stvorenju,
koje i nije zapravo covjek, ali zasigurno nije ni majmun. Orang-Pendek
uvijek ide uspravno i dugim rukama rasciscava sebi put kroz prasumsko
rastinje.
Jedan od prvih Europljana koji je vidio Orang-Pendeka bio
je nizozemski naseljenik van Herwaarden. Loveci divlje svinje, on je
1923. godine primijetio jednu kosmatu “zvijer” kako nehajno sjedi na
drvetu. Bice je potom mirno sislo s drveta i, za trenutak, veliki i mali
covjek, gledali su jedan drugom ravno u oci.
- Njegove su oci bile tamne i izuzetno zivahne - sjecat ce se kasnije van Herwaarden. - Izgledale su kao oci covjeka!
Bice je napokon otrcalo u sumu. Van Herwaarden se nije usudio pucati:
- Kad sam vidio kako mu kosa leprsa, jednostavno nisam mogao pritisnuti okidac. Ucinilo mi se kao da bih ubio covjeka!...
Bice koje otima zene
Novinarka
Deborah Martyr prvi put je 1989. godine cula za Orang-Pendeka.
Engleskinja se zainteresirala za njega i od domorodaca saznala da se
radi o opakom stvorenju, “koje otima zene i krade mlijeko”.
Deborah
se stalno vracala na Sumatru kako bi, definitivno, prikupila dokaze o
njegovom postojanju. Na osnovu iskaza ocevidaca uskoro je napravila
robot-crtez misterioznog Orang-Pendeka. Kada ga je pokazala jednom
cuvaru nacionalnog parka Kerinci-Seblat, ovaj je izjavio da je u dzungli
vidio isto takvo stvorenje prije dva mjeseca.
Ipak, mnogi
znanstvenici i eksperti za primate, kao i dobri poznavaoci, prasumskih
prostora zapadne Sumatre, sa skepsom gledaju na istrazivanje Deborah
Martyr.

- Ona trici za pricom - smatra John
MacKinn. - Mozda i ima nesto sto treba otkriti. Ali, ono sto me cini
sumnjicavim je cinjenica s kakvom zestinom ona godinama pokusava da nade
ovo bice, a nikako, napokon, da nade dokaze o njegovom postojanju!
Drugcije
misle iz ugledne britanske organizacije za zastitu prirode Fauna i
flora International (FFI), koji su preuzeli patronat nad istrazivanjem
Deborah Martyr.
- Njeni precizni opisi i otisci tragova, uvjerili su
nas u ozbiljnost njezinog pothvata - kaze Douglas Muller iz FFI - Tu su
jos i stotine iskaza domorodaca. Svi oni opisuju istu zivotinju, a u
zemlji u kojoj nema ni telefona, ni telegrafa, ne moze se na tako velike
udaljenosti prenijeti bas identicna prica...
To je tacno. Ne samo
Deborah, nego i drugi clanovi njenog istrazivackog tima vec su imali
priliku da vide Orang-Pendeka, ali nikada duze od tri-cetiri sekunde.
Posto je bice tako plasljivo, postavili su mu foto-zasjede s
poluautomatskim kamerama.
- Sigurna sam da cemo Orang-Pendeka vrlo
brzo skinuti s kriptozooloske liste misterioznih stvorenja - nada se
Douglas Muller. - Nedavno smo nasli pramen njegove kose. Poslali smo je
na analizu i nas nalaz je potvrden.

sta ce na
kraju ispasti od misterioznog Orang-Pendeka? Nova vrsta covjekolikih
majmuna? Ili mozda nesto spektakularnije? Zar nije nizozemski istrazivac
Eugene Dubois na uscu rijeke Solo na susjednom otoku Javi nasao ostatke
jednog pracovjeka, koji je danas poznat kao - Homo erectus?
Zar je
sve to vazno? Bitno je da u ovom potrosackom vremenu ima neko da traga
za bicima iz mitova i legendi, puckih predanja i domorodackih kazivanja.
Bude li i dalje tako, docice vrijeme i za otkrivanje cudovista iz
jezera, mora i oceana.
Treba biti strpljiv i nadati se.

slika batututa