Divlja djeca

Suvremene svjetske statistike tvrde da se najvise
"divlje djece" pojavljuje u tropskim dijelovima Indije. To i nije
nikakvo cudo, jer indijski potkontinent, za koji bi se moglo reci da je
prenapucen, obiluje golemim prasumskim prostranstvima i neistrazenim
podrucjima, koja se nerjetko prostiru sve do seoskih naselja. Djeca
cesto u igri odlutaju u divljinu iz koje ih vrebaju mnoge opasnosti - od
divljih zvijeri do zelenog labirinta u kome se cak ni najiskusniji
indijski lovci uvijek dobro ne snalaze. Slicno je i sa Sri Lankom, gdje
su devedesetih godina seljaci sasvim slucajno otkrili dvoje zlosrecne
djece, koja su medu divljim zvijerima proveli vise od tri godine!
Jezik divljih zvijeri
U
svijetu je poznat slucaj indijskog divljeg djecaka Ramua, koga su
seljaci 1976. godine otkrili u prasumama sjeverne Indije. Djecak je -
prema procjenama znanstvenika - mogao imati jedanaest godina i pokazivao
je sve odlike divlje zivotinje: nepovjerenje i strah prema ljudima,
zivotinjsku agresivnost, spremnost da se brani i napada noktima i ostrim
zubima...
Ramua se iskljucivo kretao cetveronoske, na tijelu nije
podnosio odjecu niti je vodio racuna o higijeni, opasno je rezao i
prijeteci skrgutao zubima...
Indijski divlji djecak se hranio
mlijekom i sirovim mesom. Nije znao koristiti pribor za jelo, a meso je
trgao ostrim zubima. Imao je izuzetno istancana cula sluha i mirisa.
Nikada se nije sisao pa je imao dugu, prljavu i razbarusenu kosu ispod
koje mu se skrivalo lice. S vremena na vrijeme, ispustao je kratke i
prodorne krike razlicitih tonaliteta, nacin na koji se, vjerojatno, dok
je zivio u divljini, sporazumjevao sa svojim prasumskim prijateljima,
divljim zvijerima.
"Divlji djecak Ramua", kako su ga novinari
nazivali, dugo vremena nije silazio s prvih stranica svjetskog tiska.
Bio je svojevrsna senzacija, koja je u Indiju privukla mnoge
televizijske ekipe, novinare, istrazivace i znanstvenike iz cijelog
svijeta. Siroti je djecak bio smjesten u jednu humanitarnu instituciju u
kojoj su o njemu s mnogo paznje i ljubavi skrbile misionarke, uzaludno
pokusavajuci da ga nauce normalnom ljudskom ponasanju.
Cak ga je,
pet godina nakon Ramuaovog izlaska iz dzungle, u svibnju 1981. godine
posjetila i blagoslovila Majka Tereza. Ocevici kazu da je Ramua taj
susret toliko dirnuo da je dugo vremena nakon toga ponavljao samo dvije
rijeci: "bog" i "ljubav", te spominjao ime Majke Tereze.
Ljubav i
paznja, koju su iskazivale brizne i strpljive misionarke, ucinile su da
se Ramua s vremenom koliko-toliko prilagodi novim zivotnim uvjetima.
Naucio je uspravno da hoda, redovito da se odjeva, da spava u
posteljini, da se sluzi priborom za jelo, da brine o sopstvenoj
higijeni... Pa ipak, indijski divlji djecak nikada nije nauco tecno da
govori i da bez straha komunicira s nepoznatim ljudima. Takoder, nije
naucio da se bezbrizno igra i da se druzi s vrsnjacima...
U njegovim
se ocima s vremenom ugasio divlji sjaj i nepovjerenje, pogled mu je
postao nekako sjetniji i precesto bi odlutao prema dalekim prasumskim
prostranstvima u kojima je proveo svoje (ne)sretne dane ranog
djetinjstva. Umro je 1985., u dvadesetoj godini zivota, a da svijet
nikada nije otkrio njegov pravi identitet!
Brojna pitanja
Daleko
od indijskog potkontinenta, u zarkoj Africi, pogotovo u podrucjima
cestih ratnih sukoba, divlja djeca su nesto sto vise nikoga ne cudi i
uzbuduje. Proteklih desetljeca nalazili su ih u Kongu, Ruandi, Zairu,
Sijera Leoneu, Angoli, Keniji, Juznoafrickoj Republici, Nigeru, Sudanu,
Maliju... Nalazili su ih cak i u granicnim predjelima Sahare.
Upravo
su tamo, u divljem i negostoljubivom podrucju, 1960. godine clanovi
jedne britanske znanstvene-istrazivacke ekspedicije, navodno, vidjeli
divljeg djecaka, koji je zivio medu gazelama, trcao brzo poput njih,
hranio se liscem i divljim bobicama, nemirno osluskivao svaki sumnjivi
sum, skakutao i kaskao poput mladunceta gazele, te ispustao kratke i
prodorne grlene glasove poput zivotinje.

Ne
treba posebno ni pominjati da su clanovi britanske ekspedicije sve
ucinili kako bi uhitili sirotog divljeg djecaka, ali im to nije poslo za
rukom ni nakon tri sedmice upornog traganja za njim. Iste godine,
clanovi jedne druge medunarodne ekspedicije, sastavljene od biologa,
antropologa i zoologa, naisli su na mjesto gdje su lavovi upravo
dovrsavali svoju zrtvu. Po svemu sto je ostalo iza nesretne zrtve nakon
lavlje krvave gozbe, dalo se zakljuciti da njihov obrok toga dana nije
bila gazela, vec ljudsko bice, po svemu sudeci nesretni divlji djecak,
jer se otada za njega vise nikada nije nista culo, niti ga je ikada iko
vidio!
Gotovo sve price o divljoj djeci obicno su obavijene mnogim
enigmama i traze odgovore na brojna pitanja. Tko su oni? Kako
dospijevaju u divljinu? Kako uspjevaju uspostaviti prisnu vezu sa
divljim zvjerima, koje ih prihvataju bez straha i "predrasuda", poput
svojih mladuncadi? Zasto njihovo prilagodavanje novim uvjetima traje
vrlo kratko? Da li je komunikacija izmedu njih i divljih zvijeri potpuna
i obostrana? Koje zivotinje najlakse prihvataju potomke ljudske
vrste?...
Tragajuci za odgovorima, znantvenici su dosli do
nedvojbenog zakljucka da medu zivotinjama, za koje se smatra da mogu
usvojiti potomke homo sapiensa, vucice zauzimaju najistaknutije mjesto.
To potvrduje i ugledni americki zoolog dr. Erich Klinghammer, direktor
glasovitog Vucijeg parka u Bellgraundu (Indiana - SAD), koji smatra da
je drustveni zivot vukova veoma razvijen i isto toliko sadrzajan, te da
vukovi spadaju u malu skupinu zivotinjskih vrsta, koje pokazuju sklonost
da se u ponecemu ponasaju upravo kao ljudi. Pa ipak, nijedna covjekova
beba neposredno nakon rodenja ne bi mogla prezivjeti sa vukovima u
divljini, jer vucice svoje mlade doje samo dva mjeseca. Vuciji madunci
rano dobijaju zube i vrlo brzo pocinju da jedu sirovo meso, a vec
poslije sest mjeseci odlaze s coporom u lov i do petnaest kilometara
daleko od svojeg brloga.
Pa kako onda divlja djece, ipak, uspjevaju naci svoje mjesto medu divljim zivotinjama?
Strah od nepoznatog
Na
ovo pitanje mozda bi donekle mogao odgovoriti "divlji djecak iz
Burundija", koji je pronaden 1974. godine u mentalnom stanju slicnom
onom u kakvom je bio siroti Victor, "divlji djecak iz Avignona".
Znanstvenici, koji su ga proucavali i testirali njegovo mentalno stanje,
dosli su do zakljucka da je nepoznati crni djecak bio zrtva afazije -
teskog poremecaja koje ogranicava sposobnost mozga da koristi rijeci i
kod oboljelih izaziva nesposobnost izgovora ili nesposobnost
razumjevanja pojedinih izraza i rijeci. Inace, poznato je da se afazija
uvijek javlja kao posljedica razlicitih organskih ostecenja mozga i nije
uvjetovana zivotnim okolnostima u kojima zivi oboljela osoba.
Zbog
teskog stanja u kome je nakon hvatanja bio "divlji djecak iz Bruneja",
znanstvenicima je bilo tesko uspostaviti kontakt s njim, jer djecak
uopce nije mogao da razgovara. Svi pokusaji da se rekonstruira djecakov
zivot u divljini, tako su, nazalost, propali.
I pored mnogobrojnih
primjera koje smo naveli u ovom poglavlju, jos uvijek postoji znatan
broj prirodnjaka koji smatraju da divlja ili vucija djeca postoje samo u
legendama i pustolovnim romanima. U svojoj knjizi "Prazna tvrdava" u
kojoj govori o autizmu (teskom oboljenju povlacenja u sebe), americki
psiholog Bruno Wetelheim pise:
"Vjerovanja u povremena izvjesca o
otkricima divlje djece koju su u prirodi odgojili vukovi i koja se
ponasaju kao zivotinje, moze se djelimicno pripisati nasoj nespremnosti
da priznamo prirodu takozvane podivljale djece!..."
To je tacno.
Wetelheim smatra da divlja djeca pokazuju simptome tipicne za autisticku
djecu: strah od prisustva nepoznatih osoba i asocijalnost;
nekontrolirano obavljanje fizioloskih potreba; ispoljavanje zelje da se
hoda bez odjece, uzimanje sirove hrane; instiktivno ponasanje;
ispustanje grlenih glasova, opako ujedanje ljudi...
S druge strane,
jedan drugi americki eminentni znanstvenik, antropolog C. Levy-Straus,
smatra da su "vecina divlje djece bila po rodenju abnormalna djeca, koju
su njihovi nehumani roditelji namjerno odbacili i prepustili zloj
sudbini"!
Je li bas tako?
Pitanje ce jos dugo ostati otvoreno.