Pablo Neruda

Sviđaš mi se kada šutiš...



Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.

Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa.

Tijelo žene



Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,
slična si svijetu kada se daješ.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale.
I u meni započe noć svoju moćnu invaziju.
Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svjoju pračku.

Ali stiže i čas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ruže pubisa ! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti.
Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!
Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.

Noćas bih mogao napisati



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Ne budi daleko od mene



Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem

Kad umrem zelim tvoje ruke na svojim ocima:
zelim svjetlo i zito tvojih ljubljenih ruku,
da me jos, jednom dirne njihova svjezina,
da osjetim njeznost sto izmjeni moju sudbinu.

Hocu da zivis dok te, uspavan, cekam,
hocu da tvoje usi i dalje slusaju vjetar,
da udises miris mora koji smo zajedno voljeli
i da nastavis hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hocu da ono sto volim nastavi zivjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

da bi dostigla sve sto ti ljubav moja nareduje,
da bi sjena moja prosetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolez uspinje stepenicama:
prije nego sto stignes vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Nasi skitnicki poljupci obidose svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenu Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje sumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne moze letjeti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze nasi zivoti,
i nasem kraljevstvu vratise se poljupci.

Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu po jednu:
drugi ljubavnici zele zivjeti s nekim ocima,
ja zelim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarusena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutas u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mracan na svim svojim putevima
sto samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dok se sunce ne popne na toranj tvoje kose.

Njezna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i zito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svjezinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pesku
i sada je njegov zenstveni oganj ruze
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.

Jao, neka te nista ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne srusi netaknuto proljece.
O lijepa, odsjaju nerazorive pjene,

0 neka tvoji bokovi poloze u vodu
novu mjeru labuda ili zuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.

Opora ljubavi, ljubicice okrunjena trnjem,
siprazije izmedju mnogo strasti nakostreseno,
koplje bolova i krunico gnijeva,
kojim si putem i kako posla u moju dusu?

Zasto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izmedu hladnog lisca mog puta?
Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazase moje boraviste?

Sigurno je da je drhtala stravicna noc
i zora ispunila sve vrceve svojim vinom
i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,

dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori uzareni put.

Danas je: sve juce propalo je
izmedju prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena sto prolazi
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapa nad tobom svoja krila
dizuci te i noseci prema mojim rukama
tacnom, tajnovitom miloscu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.

Ti si kci mora i sesticina mazuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao ziva zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oci i podizu valove,
zemlji tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimas sve ono sto postoji

i najzad spavas okruzena mojim rukama
sto od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja.

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Ljubavni soneti


V


Da te ne takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.

XI


Gladan sam tvojih usta,tvog glasa,tvoje kose
i ulicama hodam,bez hrane i bez reci,
hleb me ne odrzava,zora me s nogu baca,
trazim u danu tecni zvuk stopala tvojih.

Gladan sam tvoga smeha neuhvatljivog,
tvojih ruku boje pomamne zitarice,
gladan sam tvojih noktiju belog kama,
hocu da ti zagrizem kozu kao nedirnut lesnik.

Hocu da pojedem munju opecenu tvojom lepotom,
tvoj ponosni nos sa odlucnoga lica
i varljivu senku tvojih trepavica.

Gladan dolazim njuskajuci sumrak,
trzeci te,trazeci tvoje srce toplo,
kao neka puma,u samoci Kitratue.

XXVII


Obnazena,jednostavna si kao jedna od tvojih ruku,
glatka,zemaljska,malecna,okrugla i prozracna,
sadrzis linije meseca,puteve jabuke,
naga,majusna si kao zrno zita nago.

Obnazena,plava si kao kubanska noc,
u kosi su ti brsljani i zvezde,
naga,velika si i zuta
kao leto u nekoj crkvi od zlata.

Naga,malena si kao tvoj nokat jedan,
povijena,krhka,ruzicasta dok dan se ne rodi
i zavlacis se u podzemlje sveta

kao u neki dugi tunel odela i poslova;
tvoja se svetlost gasi,odeva,osipa
i ponovo postajes samo ruka gola.

XVIII



Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.

Kuća



Kuca ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak dana
bez smera, lutajuca kao uboga lada,
izmedu horizonata, reda i snova.
Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u seni,
osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
I tada se ponovo podize svetlost:
stvari se pokoravaju vetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

Noću



Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.

Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.

Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

Sonet 94

Umrem li,nadživi me s toliko čiste snage
da probudiš bijes blijedila i studeni,
podigni s juga na jug nerazorive oči,
od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.

Neću da oklijevaju ni smijeh,ni tvoji koraci,
ne želim da umre moje naslijeđe radosti,
ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.
Živi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kući.

Odsutnost je kuća toliko velika
da ćeš u nju ući preko zidova
i objesiti slike o zrak.

Odsutnost je kuća toliko prozirna
da ću te bez života vidjeti kako živiš
i budeš li trpjela,ljubavi,umrijet ću ponovo.

Sonet 80.


S putovanja i bola vratih se,ljubavi moja,
tvom glasu,tvojoj ruci što dira žice gitare,
vatri koja prekida jesen poljupcima
i kruženju noći na nebu sumračnom.

Za sve ljude svijeta tražim kruh i carstvo,
tražim zemlju za sve ratare bez sreće,
i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.
Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.

Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,
i pjesma gondolijera u vodi gitare
sve dok mi umorna glava ne klone sanjajući:

jer sve su nesanice mog života zamrsile
ovu sjenicu gdje ti ruka živi i leti
čuvajući tu noć putnika usnuloga.

Sonet 71.


Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje
i postavlja korijenje koje zatim natapa plač,
i nitko,nitko se ne može umaći koracima
Srca koje trči šutljivo i krvoločno.

Tako ti i ja tražimo pukotinu,drugu planetu
gdje sol neće moći dirnuti tvoju kosu,
gdje boli neće moći rasti mojom krivnjom
i gdje će živjeti kruh bez agonije.

Planeta zapletena u lišću i daljini,
pustoš,kamen surov i nenastanjen,
svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi

Tvrdo gnijezdo,bez nevolje,bez rane i bez riječi,
no ljubav ne bijaše takva,tu je sumanuti grad
u kome ljudi polako na balkonima blijede.

...ženo... od biljke, kamena ili vina,
od svega sto se radja iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.

U tvome imenu plove brodovi od drveta
okruzeni rojem vatre morske modrine,
i sva slova su voda neke rijeke
sto utjece u moje zakreceno srce.

O ime, otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznata tunela
sto se s mirisom svijeta spaja.

O, osvoji me ako zelis svojim vrelim ustima,
istrazi me svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u
tvome imenu.

Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.
Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.
Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,
ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljas
umnozavanje svemira.
Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koza tvoja drhti kao sto drhte putevi
kojima meteor putuje u kisi.
Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni
tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubeci te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.