Pablo Neruda

Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kroz mene izmedu mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.
Ne zelim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu
tvog cela mrznju kako me vreba.
Ne zelim da u tvom snu tudja zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu nozeva.
Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podrazava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.
To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade zivot
to je prazna odjeca sto me, hroma, slijedi
kao pticje strasilo s osmijehom koji krvari.

TIJELO ZENE

Tijelo zene, bijeli brezuljci, bijela bedra,
slicna si svijetu kada se dajes.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskace iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bjezale
I u meni zapoce noc svoju mocnu invaziju.
Kovao sam te kao oruzje da bih te nadzivio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svoju pracku.

Ali stize cas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od koze, od mahovine, od mlijeka snazna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oci odsutnosti!
Ah ruze pubisa! Ah glas tvoj spor i tuzan!

Tijelo zene moje, u tvojoj cu ostati ljupkosti
Zedji moja, tjeskobo bez granica, pute neodlucni!
Tamna korita rijeka gdje vjecita zedj ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.

Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i staticnu munju od trnja
zatvorismo oci da nas nista,
da nas nikakva rana ne rastavi.
Za taj plac nisu krive tvoje oci:
tvoje ruke ne zarise tu sablju:
noge tvoje nisu trazile ovaj put:
mracni med dostize tvoje srce.
Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brasnom,
i pade bol na drago slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljece.

Pokrivaju nas godine kao sitna kisa,
vrijeme je beskrajno i jalovo,
pero soli dira tvoje lice
i kapi su izgrizle moju odecu:
ne razlikuju vrijeme u mojim rukama
ili let narance u tvojima:
snijegom i motikom probija zivot:
tvoj zivot koji je zivot moj.
Moj zivot koji ti dadoh puni se
godinama, kao volumen nekog grozda.
Vratit ce se grozdje zemlji.
A tamo dolje vrijeme ce i dalje postojati
i nadati se i padat ce kisa na prah
zeljno da izbrise i samu odsutnost.

Znaćeš da te nevolim i da te volim,
jer živeti je moguće na dva načina,
reč je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.
Volim te da bih te počeo voleti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voleti nikada:
zato te još uvek ne volim.
Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.
Moja ljubav ima dva života da bi te volela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

Ljubavna pesma



Ove nocu mogu napisati najtuznije stihove.

Napisati,na primer: " Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini.

Nocni vetar kruzi nebom i peva.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove,
Voleo sam je, a katkad je i ona mene volela.

U nocima kao ova,drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je ,koliko puta pod beskrajnim nebom.

Volela me je,a katkad sam i ja nju voleo
kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema.Osecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc,bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve.U daljini neko peva.U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Kao da je hoce pribliziti,moj pogled je iste.
moje srce je iste,a ona nije uz mene.

Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim,zaista, ali koliko sam je voleo.
Moj glas je iskao vetar da joj dodirne uho.

Drugome.Pripasce drugome.kao pre mojih poljubaca.
Njen glas,njeno sjajno telo,njene beskrajne oci.

Vise je ne volim zaista,a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav,a tako pust zaborav.

Jer sam je u nocima kao ova,drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

AKO ME ZABORAVIŠ



Hoću da znam
jednu stvar.



Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.



E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.



Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.



Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.



Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Lagano umire onaj koji ne putuje,
koji ne čita,
onaj koji ne slusa muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji unistava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bjezi od strasti,
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napustenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja zivot
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne zeli odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti,
niti jednom u svojem zivotu, da pobjegne od smislenih savjeta..
i zaboravi biti sretan...

PAMTIM KAKVA SI BILA


Pamtim kakva si bila one posljednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u tvom se oku borili
i lišce je padalo u vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana uz moje ruke pripita,
lišce je sabiralo tvoj glas tih i skrušen.
Kriješ zaprepašcenja u kom je žeđ mi gorjela.
Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duše.
Osjećam, oči ti putuju i jesen je daleko:
Siva kapa, ptičji glas i srce kuće
prema kojoj su se selile moje duboke čežnje
i gdje sam slao poljupce vesele ko žar i vruće.
Nebo s nekog broda. Polje sa bregova.
Spomen na te je svjetlo, dim i mir jezera skrušen.
Tamo za očima tvojim sutoni su izgarali.
Suho jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.