Erotska poezija

Pod mostom moga tijela


Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tvoje tijelo nudi
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa sa usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog stomaka unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

Nad ravnicom stomaka


Nad ravnicom svog stomaka imaš mene,
da hodam tvojim tijelom i da se medom sladim,
da te mekim dodirima u poljupcima smirim,
i da obilazim dolinu tvoje nježne duše.

Kako mi se približavaš sjajem grudi,
tako kroz mene prolazi pogled čežnje,
zavodi i među nogama rastvara strasti,
a kroz kosu tvoj osmjeh uzdahe plete .

Nikako ne prestajem, jer me trebaš,
iz daha me zoveš i ja kao rastočena mjesečina
klizim tijelom i ulazim u tebe,
gdje moje sjeme tvoj topli tok prati.

Spremam u tvoje srce moje osjećaje
i cijelog sebe žudnjom privijam na njedra,
pa te drhtanjem svojih želja uznosim na nebo,
jer je tamo tvojim bedrima izvor slasti.

Sve ti nudim


Sve ti nudim, što se ponuditi može,
varku sunca, da te osmjehom razbudi,
zrno uzbuđenja i klicu radovanja.
Ne nudim ti možda, vec kičmu svoju
sa mramorom, u stijeni što je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krošnji
mirisne obrise otvorenih šuma nudim.
Zajedno ti nudim poljupce u kosi
i na obrazima zagrljaje mojih ruku.

Sve što ti nudim ponuditi želim,
jer ne smiješ ući u maglu gustu,
niti bez mene kroz horizont proći.
Uzdignuti moraš i trebaš vidike svoje
i u snovima vrh ove pjesme osjetiti.
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj
i nad proplankom osmišljene duše
otkrije mjesto pradavne istine.

Sve sam i sebe ti nudim,
da uz mene ženom se osjetiš
i u meni muža i razum pronađeš.
Dobro ti nudim za našim stolom
i kad posteljom raširimo tijela.
Cijelu vječnost nikako uzalud
vec onako, najdraža moja, stvarno.
Nudim, da ti godi zauvijek
i onda kad nas stigne starost.

Sve nudim tebi, drugo i ne želim,
ništa mi i ne treba, sve u tebi imam,
ja ne štedim sebe i zato se nudim.
Ne nudim, jer ne znam,
već znam, da imamo, ja u tebi
i ti u meni, ono što nam treba.
Ponuđeno nježnošću prihvati,
i radosno ljubav prigrli,
jer ćeš znati, kako mi uzvratiti.

Naša tijela


Pučina istkana tvojim njedrima
i ravnica što odolijeva sjevercu,
odvajaju noćas, misli samo za tebe,
jer žele ovu noć uklesati u kamen.

Kao šapat tvog imena, ne prestaju riječi,
kaplju, kao kakve kapi kiše,
kap po kap, jedna za drugom
i pred ponoć poniru kroz pore vremena.

Sanjam kako se prostireš ispod neba,
tvoje grudi sanjam, bedra tvoja.
Plodna poput vode, rastežeš se dolinom
preplanula i puna sunca.

Toliko snage i nježnosti zatičem na jednom mjestu
i omamljen gledam preko tvojih šuma.
Ruke u tvojoj kosi saplićem o zvijezde
i sve me upija u pogledu i pamti.

Ti se, mila, pružaš prema meni,
a preko mojih dlanova tvoje brazde
drhte u klasju, išarane plodovima
i dodirom cvjetovi pospani postaju.

Dok se tako mirisom trave pokrivamo,
tijela nam se u predvečerje upijaju
i pod oblacima počinju slagati,
nit po nit, u svoj ljubavni vez.

Ti


Svake noći po mom tijelu prošećeš mjesečinom,
ostaviš mirise na mojoj koži i ponovno nestaneš.
Tamo gdje zasjaš, tamo se pore rašire i uzdahnu,
a gdje ne stigneš, tijelo i dalje spokojno drijema.
Slatke se kapi nemira tako šire mojim snovima,
da se svako jutro od toga pijan u krevetu budim.

Svaki dan mojim čelom prođeš sjenom oblaka,
zastaneš u pogledu i zasladiš me svojom tišinom.
Mjestom koje prekriješ rastapaju se naborani sati,
a ja popustim i s njihovim otkucajima zaplešem.
Nježnim osjećajima poput izvora natočiš moje vene
i čitavu vječnost uliješ u mene, da me namiriš.

Koliko se samo puta pokreneš i staneš pored mene,
utihneš i silinu osjećaja probudiš radi moga mira.
Pomakneš me dubinom svoje duše i cijelog uzmeš,
tiho zagrliš i moje nestrpljive misli srcem poljubiš.
Takvog prisloniš na grudi, ponudiš njihovu bjelinu
i dodiruješ prekrasnim buketom crvenih bradavica.

Osjećam svu snagu tvog stomaka dok vodimo ljubav
i kako teku strasti bedrima koja poda mnom otvaraš.
Ne sklapam oči, već upijam božanstveni pejzaž tijela
i tvom reljefu dodajem vlažnost mojih mekih usana.
Pod prstima izvlačim oblike prekrasnih horizonata
i između koljena smještam proplanke blaženstva.

Tu se sladim sa beskonačnošću tvojih rajskih vrtova,
muški berem slatke plodove netaknute ženstvenosti.
Ulazim i zanosno obilazim svaki kutak tvog svemira,
pronalazim neviđena sazvježđa vječnog zadovoljstva.
Milujem te i tako bez prestanka vodim pokretima,
upijam tvoje uzdahe i u svom tijelu plodim ljubav.

Uzrok postojanja


Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime
i čežnjom na vjetru, ono pleše mojim usnama.
Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme
i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca,
uzimam predah i predlažem duši
da zajedno pođemo k tebi.
Otkad sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan.

Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi,
a već razmišljam s čim da te sutra ponudim
i kako da ostaneš prislonjena u meni,
s kojim načinom utoneš u mir,
pa da zajedno pođemo
u nedogled strasti.
Otkrivam uzrok,
iz izvora misli dolaziš,
ti si izgubljena svjetlost,
u praskozorju jutra sazrijevaš,
ispod mramora mjesečinom otječeš,
i svaku laticu mirisnom rosom posjećuješ,
nježnim obrisima otvaraš horizonte mog postojanja.

Početak večeri


Večeras, draga, slavimo našu ljubav iznad zvijezda.
Ne žurimo, mila, naša sreća nikamo neće uteči.
Postavimo prvo stol i na njega zdjelicu crvene riže,
tom hranom života dostići ćemo beskonačnost sna.
Dok uživamo besmrtnost kraj pšenice i suncokreta,
upalit ćemo dvije svijeće na svjećnjaku neka sjaje.

Prije večere lice ću ti srebrnom mjesečinom umiti,
zatim bijelom zrakom vitki vrat ogrlicom ukrasiti
i sa osam dragulja poljupcima latica je optočiti.
Sjesti ćemo i nazdraviti nektarom od ljiljana i ruža
i tako spravljeni napitak, čist iz lotosovog cvijeta,
vruči poput prepelica, naiskap s uživanjem popiti.

Dok budemo večerali pjevom ću ti u srce zasjesti,
blagim drhtajem primaknuti sve svoje ustreptale misli
i da mene muškarca prihvatiš u tebi želju razgrnuti.
Nježnim ću zanosom obasuti tvoje lice trepavicama,
napojiti kapima bistrog narančinog soka vrele usne
i natopiti polja tvojih grudi nebeskom rosom žada.

Zagrliti i usred zlatnih vrtova horizonta te dovesti,
milovati tvoja meka bedra rajskim mirisima narda
i na proplanke stomaka tiho pustiti medene uzdahe.
A zatim ćemo kada završimo s jelom, voditi ljubav
u kraljevstvu, gdje ćes se ženom i kraljicom osjećati
i pod tijelom svoga muža i podanika uživati i vladati.

Modra trešnja


Pored mog prozora svaku večer mjesec zastane
i što zatekne tada na ulici ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici kakvu samo srebro napraviti može,
neprestano titra moja želja da te ugledam u noći.

Gledamo se optočeni mjesečinom moja ljubav i ja,
čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima,
ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini požar samoće,
već uz jecaje i ritam srca prislanjamo najdražu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu.

Zatim, odjednom, ispod misli modra trešnja zadrhti,
sjaj više nije trom i vrhovi neba se polože na cigle.
Tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.

Voda što teče mojim venama, poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti nježnosti,
dolinom kojom rastu kapi razapne se mreža radosti,
a ti prostrujiš zrakom i vatrom, zemljom i vodom,
i svakom kutku moga tijela dodaš osmjeh zvijezda.

Nitko me kad si u meni ne dira svojim osjećajima,
ničije me ruke dok se rastapaš mojom dušom ne traže,
ali se nemir ipak javlja porama, jer žeđ u raju postoji
kao kad natopljeni suncem zasjednu nizinom oblaci
i umjesto kišom, prstom tuge dotaknu njihovo sjećanje.

Kamo, kamo si mi noćas otišla, moja draga prepelice?
Kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar se bojiš mirisa modre trešnje i njenog zrelog obrisa,
pa u meni ostavljaš uzaludna čekanja kao melem plaču?
Kamo, kamo si se sakrila po ovom suhom vremenu?

Htio bih se prstenom zauvijek oko tebe okružiti,
posjetiti jutra u kojima tvoja njedra dišu, mila moja.
Protrčati u zalazak dana radosnim proplancima sreće
i s tobom usred tople postelje, dočekati mjesečinu,
da zagrljajima smirimo umore naših vrelih usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otići,
već sa zlatnom školjkom danas pođi i moju ljubav potraži.
Sve će tvoje strepnje nestati u okusu modre trešnje
i ti ćeš opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti.
Umjesto rumene magle, tvojim će se očima spokoj širiti.

Ljubav ljepša od svijeta


Ljubavi moja, moje misli nikada ne šute,
one govorom bude ili stišavaju moj nemir.
Sjede na obroncima tvog dolaska u meni
i progovaraju osjećajima bolnog čekanja,
ćute i ne priznaju nikakve udaljene sate,
već te u mirisu isprepletenih zagrljaja
vide kako horizontom pogleda stižeš.
Upijaju svaku laticu tvojih iskonskih želja
i njihovim mirisima pletu vrijeme razloga
s kojim vječno ljubiš mekoću mojih dlanova
i svoje obraze prinosiš na njihova polja.

Tvoji dijamanti na grudima i biseri u očima,
sjaj sunca među drhtavim bokovima,
lakoća tvojih usna na mojim ramenima,
prisno dozivanje milovanja na postelji,
sve su to razlozi zbog kojih se odričem
i napuštam dosadašnji život, unosim tebe u sebe,
jer u meni razbijaš siva prostranstva tjeskobe
i prepuštaš se toploj boji moga glasa,
rumeniš zajedno s mojom uzavrelom utrobom
i u nepreglednoj tišini postaješ smisao moje kose,
čije vlasi, napokon bez straha. dočekuju dah vjetra.

Tako me u prasku svog disanja rađaš,
nad mojim životom strepiš predivnom čežnjom,
sav zrak oko mene pretačeš mojim venama
i u svim uzdasima dubinom misli progovaraš.
Moju tjelesnost pretvaraš u prozirne odjeke sna
i vodiš u doline zanosa, na same izvore požude,
gdje mirisne zagrljaje otvaraš i nudiš kao pomamu,
zatim moje tijelo odvodiš u svoje vatrene vrtove,
hraniš ih dubinom njedara i sa ravnih polja trbuha,
a visinom svog plavog pogleda, spokojem opijaš
i slatkim poljupcima svoga bića najavljuješ smirenje.

Moje tijelo beskrajno raste u tvojim prstima,
moja duša tvojom svjetlošću neprekidno cvjeta
i moje biće tako postaje sudionik vječne ljubavi.
Ljubav moja u meni za tebe, glasna i čudesna,
ljubav potrebna i željena, spremna i odriješita,
besmrtna ljubav zagledana u tvoje zvjezdano biće,
ljubav jednom ili nikada, ljubav nastanjena u tebi,
ljubav što obuhvaća duboke misli u nama
i koja nas čednim prostranstvima duše rađa,
ljubav nastala iz pjesme kao poljubac riječi,
pobjednička ljubav, ljubav ljepša od svijeta.

Vrela i blaga


Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.

Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.

Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.

Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.

Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš
i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš.

Šapat mirnih bradavica


Ljubavi, kako me divno svojim obalama slijediš
i znam da sam vrela rijeka u tvojim bokovima.
Dočekuješ me i šapatom mirnih bradavica grliš,
a njihovim sjajem, ispod nebeskih uzvisina štitiš.

Nemoj me nikada ispraćati, jer ću uvijek dolaziti
i svoje zlatno klasje na tvoja polja polagati.
Zato te i želim zauvijek i da ni na tren ne utrneš,
već u svjetlu mojih očiju, cvrkutom ptica sijevaš.

Hoću da spavam u tvojim ljubljenim rukama
i udišem zanosne mirise nježnih poljubaca.
Ne želim daleko od tebe, ljubavi moja, već u tebi
mojoj duši, od svog srca izgraditi svoj svijet.

U takvoj radosti svojih usana tvoje usne ispuniti,
nijemo te promatrati i živom vatrom u tebi izgarati.
Ljubavi, ti si sva moje nebo i kada te pogledam,
moja misao iz pepela slatke osjećaje stvara.

Nemoj me nikada očekivati, jer nikuda neću otići,
uvijek ću se u tišini tvoga bića zorom pojavljivati.
A noć ljubavi, ona će me k tebi sa sobom dovesti,
jer ćeš me šapatom mirnih bradavica dozvati.

Jezero crvenih drhtaja


Na vrela tvojih uzdaha moje usne dolijeću
i zanosno mekom bjelinom ramena klize,
obilaze slatka bespuća kože i dio po dio,
zauzimaju nepregledne strasti rajskih polja.

Okupane tvojim mirisom prepuštaju se požudi,
a nebo nad grudima tragom zvijezda oblače,
pa drhtavom dolinom tijela mjesečinu prate
i srebrne dodire u nježne poljupce pretvaraju.

Otvorena, slijede toplim dahom tvoje pokrete,
zastaju na glatkim obroncima kristalnog trbuha,
s osmjehom nadlijeću jezero crvenih drhtaja
i prozirne valove čežnje s lakoćom prinose k sebi.

Crveni čvor


Ponosan sam kad me zanosno pozoveš
na tvoje ljupko osunčane brežuljke
i sočna, slatkim kapima tople rose,
moje tijelo kao cvijeće na sebe primiš,
požudno otvoriš mekane proplanke
i ponudiš mu nepregledne travnjake.

Radost je nezaustavljiva u tom beskraju,
ono te žedno ljubi oblakom ispod sebe
i bojom kestena plovi u tvojim krošnjama,
dolazi sretno, jer točnošću iskusne zemlje,
njegovo užareno srce vežeš kako pristaje
i sve ga više u crveni čvor stežeš.

Sluša kako nježno iz njedara šapućeš
i već te odavno prepoznaje u otkucajima,
sanja kako tečeš njegovim venama,
a to što ga prozirnim krilima uzdaha voliš
i njegovim se poljupcima rado odazivaš,
samo dokazuje koliko mirisnog sjaja imaš.

Pronalazi te između horizonta i neba
gdje u svakom njihovom drhtaju plamtiš,
a prije nego što počne ljubiti tvoju ružu,
svaku laticu suzama svoje duše pomiluje,
onim suzama što se u tišini usana tope
i svojim neprimjetnim okusom rastapaju čežnju.

Gdje ga god svojim sokovima dotakneš,
ostavljaš mu omamljujući san makova
i ono te u ritmu preplanulih bokova udiše,
već i zato što postojiš beskonačno jedra
i što za njega uvijek imaš dovoljno vremena,
u očima i rukama, na usnama i grudima.

Tišinom postelje


Kako si samo tiha i besprijekorno blaga!

Rasplećeš miris svoje kose u meni
i mada te dugo nema na mojim ramenima,
koračaš sa mnom tišinom postelje
i zagrljena mojim venama,
tečeš kroz neprospavane noći
i liježeš na moje tijelo.
Ako zaspem, nebeska lepezo paunovog perja,
nastavi u plavoj ptici san
i postani znak besmrtnog leta.
Sleti na bezbrojna moja ležišta,
na moju nagost za tebe pripremljenu.

Kako si samo čedna i strastveno bezbrižna!

Dugo te nema na mojim ramenima,
ali stalno mirišeš među mojim preponama
i neprestano me posjećuješ
u neprospavanim noćima.

Kako si samo topla i vješto zaigrana!

Postala si požuda umornih mojih čekanja
i tako slabom rušiš stare zidine samoće.
Raznim te molitvama polažem na svoje usne
i razne osmjehe miješam pučinom svojih želja,
a tvoj obris uporno grlim u tom bespuću šutnje
i ljubim tvoje titravo lice u nizu podivljalih čežnji.
Kako si samo lijepa i koliko te sanjam!

S kakvim me nježnim poljupcima sladiš!
A nema te na mojim ramenima, ljubavi moja,
dugo si odsutna i dugo ćutim tvoje biće.
Obožavam uzdahe tvojih dodira
i ljubim ovaj san u kojem postojiš
i s kojim nastavljam čekanje.

Kako si samo nježna i koliko te šapućem!

Šapućem osmjeh


Šapućem osmjeh tvome licu
i kao crveni trag spokoja
ostavljam poljupce.
Ispisujem svoju ljubav,
njene naraštaje u meni,
ljubavne noći
u kojima zagrljen s tobom
kao ljubav klizim.

Oh, kako je slatko šaputati osmjeh
u drhtaju plavog pogleda
i po tvom beskrajnom licu
igrat se na tvojim usnama.
One su moj početak, moj nastavak
i utisnute dubinom mojih misli
ostaju vjerne meni,
a ja u svakom njihovom uzdahu rastem
vjeran samo tebi.

Oh, kakvo je blaženstvo šaputati osmjeh
u bujici spontanog praska
i navirati kao vječnost
iz koje nikada nisam izašao.
Izvirati kao lava u zanosu
i na mjesečini rađati iskre.
Oh, tako je uzbudljivo dotaknuti te osmjehom
i preskočiti sve horizonte čekanja,
a u tvojim bedrima kao cvijet niknuti
i sa tvoga gorja rosu lagano ispijati.

Šapućem ti osmjehom
u zadovoljstvu moje ljubavi
i molitvom ispunjenja plovim
u vrtlog slatkog uzdizanja,
iznad zvijezda tvojih očiju,
pred tebe, mila, gdje padam
i kao ljubavnik liježem,
a moj osmjeh, ljubavi,
moj osmjeh obasipa tvoje lice
plamenim poljupcima čežnje.

Noć u tijelu mjesečine


Sustigla nas noć u tijelu mjesečine
i sad promatra kako naša tijela
polagano šeću perivojima uzdaha.
Toliko kružnica u ritmu naših kretnji,
toliko virova u strasti ljubavnog čina
opija nenavikle nebeske zjenice
i dok u nama ljubav besprijekorno drhti
kao užarena magla puni pore vremena,
one se omamljene teturaju u našem snu.
Ispijamo ovu noć kao da je posljednja,
mi ljubavnici izgaramo u dlanovima
i po sebi prolijevamo srebrni znoj,
kao da je zadnjom tišinom sakupljen,
a oči se kupaju u osmjehu usana,
i osmjeh poljupcima svile ljubi kožu.

Nagošću, prkosimo podatnom nagošću
biću mraka i krevet nam je svetište
i ratište, more bez kraja i pučine,
toplo i nježno utočište i svratište.
Osvajamo beskraj označenog svemira
i nudimo crtanje novih zvijezda,
neka budu plave i sjajne, crvene i tihe,
nadasve usklađene našem disanju.
Neka ovaj puta budu bliže nama
ispod oblaka, u samim kapima mirisa,
na dohvat zlatnih obrisa suncokreta,
jer lice nam u njihovim zagrljajima sanja
i postelja nam je hram zadovoljstva
i nemirna svakodnevnica, odmor i strepnja,
postelja nam je ugodan dodir zanosa.

Svezali smo nebo u okvir pogleda,
pa se uspinjemo po stablima trešanja,
a naši prsti rašireni kao bijeli jorgovani
pažljivo beru uzdrhtale i vlažne plodove
i kao nagradu za čekanje, sa svih strana
donose nama ljubavnicima slatke pohvale.
Nema blistavijeg vremena od našeg,
zapravo, nismo ni započeli povijati travu,
a ruke su već poput podivljalih vjetrova
uznemirene u nijemom spokoju srca.
Otkada nam žudnja zauzima utrobu,
a usnama duše dodirujemo čežnju
nitko se ne može mjeriti s nama po nježnosti,
otkada ljubimo vječnost prisutnih latica,
od nas nema čistijih ljubavnika.

Uzdah vlažnog tijela


U mojim praznim dlanovima
bol večeras nepodnošljivo šuti,
jer nema ravnice tvog zanosnog struka,
nema tog nebeskog stjecišta mojih poljubaca,
nemirnog plamena kojem se srce zaklelo
i sanjanjem svake noći uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoća vitkih jablana,
omamljuje kao tišina ove mukle noći
i dok san luta posteljom,
uzdah vlažnog tijela plovi odsjajem dunje
i sve čini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar.
Crvenilom latica oblačim znoj
i kroz tihe mjesečeve zjenice sanjam
kako u dahu neba glasno nastaju naša tijela,
kako se sanjaju zagrljena plavom čežnjom.
Neobično je toplo jezero noćašnjeg sna,
gore valovi požude mojih usnulih misli,
rastu nježne niti horizonta
i do modrih visina dopire sanjanje,
na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje
i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.

Moj zaljubljeni pogled


Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

Proljeće tvoga struka


Slušam te okružen tvojim usnama,
slušam kako tvoja unutrašnjost neumorno diše,
vitka i mirisna, uvija me kao pramen kose.
Ne usuđujem se prekinuti izazovni ples bokova,
jer ne želim zaustaviti uzburkano tijelo,
tek je iznjedrilo školjke predivnih grudi,
prednost zbog koje tišina kroz mene struji.
Iskreno ti moram priznati,
kad s prvim sutonom siđu na moja ramena,
tvoje grudi u mom osmjehu,
tako neopisivo jednostavno vrućinom plamte.

I što se s mojim rukama tada dogodi!?
Što se događa na tvojoj toploj zemlji
gdje izvori postaju rijeke?
Pitam te, što čini posebnim bijeli zanos
da moje ruke tako neumorno vrište?
Kad osjete tvoja drhtava i razbacana bedra,
kad silina sićušnih kapi zanjiše moj pogled,
odjednom nestanu na slatkim obroncima požude,
trče i nemoguće vrište u njihovim krošnjama,
a ti lukavo, samo za njih divni sjaj raspleteš
i poput riječnih galebova iz sebe ispustiš krik.

Bože, one presretne skaču i ponovno nestaju,
moje ruke u tebi uzavrele prste zaranjaju,
svaku noć u tvoju dolinu duboko se uvuku.
Jedva ih pod svojom kožom stižem smiriti,
jedva tvoju beskrajnu i zanosnu ljepotu ulovim.
Prvo im uzdahe tvog trbuha ponudim,
a zatim okupam u proljeću struka.
Na tvojoj toploj zemlji sve je puno lakše,
moje vruće usne postanu uzbuđeni slapovi,
po tvome golom tijelu ruke bujicom teku,
a moje golo tijelo u tvojoj mekoj travi sanja.

U struku vremena


Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.

Duša poljupca


Tvoje se lijepo tijelo u daljinu skrilo,
ali punim svoje ruke tvojom bjelinom,
jer kad ga udahnem izustim osmjeh sna.
U danima nagomilanih bijelih vjetrova,
tamo negdje na nebu s tobom zadrhtim
i umjesto cvijeća, u tebi oblake berem.

Mila, živim te, drugo ništa nema smisla,
a zbog nježnosti s kojom izdaleka stižeš
vjeran sam mirisu tvoje svilene kože.
U sjenama šuštavog lišća usnulog mjeseca
neopisivo žudim za tvojim postojanjem
i kao leptir prolazim kroz dušu poljupca.

Bezbroj si puta moja usta medom ljubila,
zato zvuk tvog opojnog crvenila i slijedim,
jer tiho natapa i zauzima njihov pejzaž.
U godini zamornih čekanja što šeću u meni
moj se dah ponovno diči imenom vremena
iz kojeg izrastaju bezbrojni tvoji zagrljaji.

Kad tako progovoriš dugom u mom biću
i svojim glasom, tom glazbom svih boja
odneseš plave kiše moga djetinjeg sjećanja,
u mirnim kristalima prosinca osjećam
kako udvostručuješ ljubav moga svemira
ne bi li me utkala u vječno svjetlo zvijezda.

Lijepo je, ljubljena, raspletati nevidljivost,
krasno kad tvoje srce pleše mojim tijelom,
a ti poda mnom ispružena razgrćeš noć.
U vatri tvojih prstiju još je ljepše gorjeti,
pa kroz tebe nastaviti hodanje mjesečinom,
i tvoje slatko lelujanje cijediti u krvotok.

Divno je plamtjeti paperjem iznad tebe,
uranjati krilima anđela u pitka milovanja
i horizontom tvojih leđa prostirati ljuljanje.
U naručje ljubavi unijeti svojim rukama
i plamenim dodirima voljeti tvoja bedra,
da umjesto silnog neba, u sebi doživiš mene.

Ljubavni čin


Ljubljena moja, u nježnosti sam blještavih grudi,
ne oklijevam roniti dubinom tvoje užarene strasti,
niti se bojim proniknuti jezikom u tvoju vrelu put.

Ne, ljubavi moja, mjerim te iznad svega lakoćom,
a prilazeći sve bliže žezi tvojih usana kao sitna kiša
iz tvoga dahtanja tiho izvlačim iskustvo poljubaca.

Ah, još se ošamućen gubim u sjaju mirisne kose,
ali široki pogled na bradavice pod mojim prstima
slogu tvojih bokova sidri oko moga gipkog struka.

Donosim ti čari igre čvrstih ruku, zadrhti znojem,
prostri snoplje svojih toplih uzdaha snenim porama,
i prihvati me nebeskim žamorom zvijezda među njih.

Milošću svoga srca okupaj i zagrli moje žedno tijelo,
razvuci ga nasmiješena kroz plavetne zjenice noći,
i dok u tebe ulazi poslušaj otkucaje duše, ona te treba.

Ponuđenoj stvarnosti namjerno dodaj svoje dodire,
tako neprimjetno moli za onaj trenutak naše istine
kad ću besprijekorno u ljubavni čin unijeti samo tebe.

Dostojna svakog neba


Dostojna svakog neba, iznad mjeseca visoko prolaziš,
s beskrajnom čežnjom tisuća svojih čekanja i strepnji,
iz dana u dan, iz noći u noć, takva u mojoj duši blistaš,
a plavetnilom svog mekog struka usred mojih zagrljaja,
pored mnoštva poljubaca ostavljaš i tople uzdahe srca.

Na jutrima tvojih snenih ruku budim se oslobođen žeđi,
u zalasku plavih zjenica dozrijeva moja unutrašnjost,
a pod valovima tvoga tijela strpljivo u plesu drhtim,
jer životom u kojem nema trunke izgubljenog vremena
nudiš voće nabreklih grudi i kaplješ posred moga lica.

Stalno pristižeš i osjećam nalet vlažnog mirisa znoja,
tu pod mojim krhkim prstima u boju duge presvučena
slušaš kako poput vjetra uzbuđeno hučim uzdasima,
pa među moje prepone spuštaš sazviježđe vrelih dodira,
kroz vatrene pejzaže krvotoka zanosnim ritmom nosiš.

Pratim strast kojom ulaziš u moje pokrete, i sjećam se;
prvo što si mi pokazala bilo je ime na proplanku usana,
te večeri s užitkom sam ispijao nježne obrise tvoga glasa
i pomalo stidljivo zatreperila su sazviježđa mojih želja,
tog predvečerja tvoga dolaska nestala je zamorna tišina.

A prije no što si došla zbrajao sam otkucaje sjetne čežnje,
i mimo svakog dodira ležao povijena tijela u svom snu,
ali često puta noćima bih sanjao božanski mir svemira
koji se pred ogledalom moje samoće neprimjetno skuplja
donoseći odnekud mirise tvoga dalekog postojanja.

Znao sam gdje počinje i završava drvo moje mladosti,
dobro poznajem sve prašnjave ulice svoga djetinjstva,
i onaj govor ptica što me davno nauči pogledom letjeti,
ali moje sjećanje ne pamti tako veličanstven dolazak
kao tvoj kojim si u meni rasplamsala ljubavno svjetlo.

Bjelina zagrljaja


Ležim u proljeću tvoga osmjeha,
u dubokom i tihom vrtu naručja,
i jasno osjećam mirise dviju dunja
kako dodirom rastopljenog sunca
poskakuju zeleno žednim očima,
i kišom neba, s vjetrom po zemlji
siju vrele uzdahe u sumornu noć.

Beskrajna je ova čežnja boje tuge,
a usamljena šutnja u mom svijetu
hoće osjetiti tvoje lice na jastuku,
i zaboraviti nevrijeme samoće,
jer kad se visoko iznad moga srca
protegnu nepregledna polja magle,
želim bez straha pregaziti čekanje.

Probat ću zamisliti pjesmu oblaka,
moram zaspati na bijelim bedrima
i vlastitom sjenom oviti tvoje tijelo,
dovući te u mrežu svojih prstiju
i drhtanjem nalik mom toplom srcu,
u crvenoj nježnosti mekih usana
zablistati na visoravnima trbuha.

O ženo! Moje slatko zadovoljstvo!
Ushitom si nalik na svitanje ravnice,
u mojim brazdama silovito zaorana
kao ptica se vijoriš nad klasjem kose,
kao leptiri tvoje ruke kruže po meni.
O ženo, moje slatko zadovoljstvo,
dođi večeras u spavaćici od ljepote!

Uzmi moje ruke, povedi oko sebe,
rasprši me po mirisnim poljupcima,
vitka moja, sva od bjeline zagrljaja,
zanjiši ovu noć kao nikad do sada,
odmakni ove samotne zidove sna,
kapima zvijezda natopi postelju
i donesi šapat svog izvijenog tijela.

Vinulo se tvoje meko tijelo iznad moga


Vinulo se tvoje meko tijelo iznad moga,
i po tko zna koji put grli pticu što te nosi,
pa je mirisima uznosi nebom ispod oka.
Vinulo se tvoje meko tijelo iznad moga,
i poput zvijezda šeće i ništa ne krije,
u velikom bijelom luku slijeće na usne.
Pjevaju i ruke, osjećam jasne zagrljaje,
niču horizontom mile grane moga pogleda,
a tvoje se tiho lice zapliće u dah svemira,
i zanosno i svečano nanosi kapi tišine
uranjajući ljepotu tvoje duše u poljupce.

Rastopljena snago, lagano žudi po meni,
neka uzdasi rastaču bezbrojna milovanja
i stavi sunce neka kipi svilenom kožom,
na kraju rumene noći grimizna zadrhti,
valjaj se zorom usjecima tople postelje…
Kad te sjena sunca zanjiše u mojoj kosi,
a zemljom utihnu žuti tragovi mjeseca,
kad svu slast glatkih bokova preuzmem,
moje ćeš srce u osmjehu jutra pronaći,
u njegovim odjecima zauvijek ostati
i budna slušati otkucaje vječnog života.

Izvireš dužinom moga ispruženog dlana,
vrh si titraja sa obala raspupanih prstiju,
uspavana ružo u latici crvenih bradavica,
i plamena zjenico u disanju vrelih obraza,
znam koliko me svojom nježnošću ovijaš,
i trajem kako mekoćom dozrijevaš venama
i divim se kad drhtiš iznad mojih pokreta.
Vinula si svoje meko tijelo iznad moga,
i dubokim snom tkaš srebrne niti dodira,
uvijek sam u tvojoj blizini rosom okupan,
osunčani biseru, polako sleti ispod mene.