Erotska poezija

Po važnosti ljubavi jedino tebe želim


Već neko vrijeme šećem tvojim mirisom
a tišina lišća šapuće, čini mi se o tome
kako sam te sinoć, dok si naga ležala,
zanosno osvajao toplinom svojih usana.

Eto, s tim mirisom noći i usprkos danu
nastavljaš u meni, ne odmičeš ni tren,
a zvijezde, iako su se rastale od neba,
u srcu mene stalno šume kako ploviš.

U kapima tvog neprocjenjivog tijela
još držim čvrsto svoj užareni osmjeh,
i nabrekao u mekoći svih tvojih dodira
nježno slažem vlažan okus uzdaha.

Kad si zablistala sinoć poda mnom
i kao sretna žena primila u sebe tiho,
za mene je sve tvoje postalo moje
i sve moje pristiglo u tebe ostalo tvoje.

Mila moja, kakva si samo ljepota!
Po važnosti ljubavi jedino tebe želim,
jer kad rukama dotaknem tvoj struk,
tako se umilno pružaš mojim žilama.

Taj ljubavni sjaj tvog lica ljubim očima,
i poljupci s kojima te uvlačim u oganj
prelaze s mojih prstiju na tvoje grudi,
uvijek nestaju u naručju tvojih prepona.

Kad me oko sebe osmjehom saviješ
tvoju prisutnost osjećam u svom tijelu
i slušajući nezasitnu svoju krv kako vri
nijemo ulazim donoseći ti svoje srce.

Mirisna moja zvijezdo, izgovorena riječi,
noćima koje hodaju po žeravici postelje
zauvijek si me natopila svojim uzdasima.
Kako tebi mom anđelu, ne pokloniti dušu.

Godina trešnje


Kad se u mom pogledu nasmiješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
više ne tražim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjećam kako vriješ na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesečinom niti zagrljaja,
u sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
dozrelu dunju sve jače u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nižem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
sa mnom ponovno uđeš...

Krug tijela i duše


Obilazim obale svoje duše,
a na njima tvoje tijelo još postoji.
Ne počiva tu zato da se vrati,
već sjećanjem odjekuje u šutnji.
Kad god bi tako, krugom svoga tijela,
zakoračila obalama moje duše
i krugom svoje duše, moje tijelo zatvorila,
ja bih snagu mjesečine izronio iz sna
i svaku zvjezdanu školjku položio na jastuk,
pa bih te pod posteljom zagrlio
i u sebi ponavljao
kako me iza zatvorenih očiju razumiješ.
Znam, umiješ šutjeti i ne znaš se smijati
i ne postojiš zato da mi se vratiš
ili nanovo primiš moj dah u kosu.
Znam, jer dobro se sjećam
kako nisam tvoju šutnju razumio
i koliko sam se tvoga osmjeha bojao.
A sve one noći
u kojima si kroz mene prošla,
osjećam kao vrelinu sjećanja
i pamtim se u tvojim milovanjima.
Iste te noći, u koje si me uvila,
dojila si vrelinom svoje ljupke vlažnosti.
Poput obilježja, moja krv prkosi prolaznosti
i jednostavno ne zaboravlja,
pamti koliko si u meni jednaka.
Ne razlikuje više nevidljive dodire
u svijetu što tone u more čekanja
i ne prepoznaje obrise riječi
u dubinama bez svjetla,
jer zatvorena u krugu moga tijela,
samo tebe jednaku pamti
i na obalama moje duše obilazi.

Prisutna


Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

U naručju pjesme


Odlazim zauvijek u naručje pjesme
gdje su sjene što u meni lutaju,
nekako mekše na papiru.
Nema milosrđa, a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjećanju,
jer odlazim bez obećanja da ću se vratiti.
Pridružujem se jasnoći stiha, bistrini misli
i žena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim očima pleše, u obliku cvijeta miriše,
žena koju volim, naglo otvara moj osmjeh
i spremna se pod brezinim lišćem skriva.
Volim tu ženu,
pridružujem se vremenu pjesme u kojem me čeka.
Volim tu ženu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim očima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaže u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako započinje svitanjem u mojim preponama
i što misli nad beskrajnom pučinom moga sna.
Razmrsio sam čitav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvijetlio tamu podno mjesečevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga čela
ništa ne skrivam od srca,već u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrećem i volim.
Volim tu ženu što se divlje primiče.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pružam joj rascvjetane vrtove strasti,
služim je neponovljivim dodirima,
oblačim osmjehom crvenih jagoda,
opijam požudom vjetra u svili
i žudim za njom svakim poljupcem riječi.

Okus svitanja ljubavi


U tebi, mila moja, ljubav mog života započinje
i ne čudi me više toliko radosti
kad se tvojim tijelom moje ruke oslanjaju,
jer u tebi, mila moja, ljubav izbjegava ništavilo,
iz zlatnog izvora tvoje duše klija.
S istoka kad dođe, preko mene prelazi
i tad se noću sa mnom besmrtnom stazom dan susreće.
Samo u tebi, u ovom vremenu sna,
istinsko vrijeme duše sluša rijeku svjetlosti kako tobom diše
i dok plešem njenom toplom sjenom mira,
na obrazima tvojih grudi u tebi se odmaram.
Dotičeš me takvom beskonačnom ljepotom
da mi sve više sličiš izrazu božanskog dara.
Napokon se usudim uputiti prijekor tjeskobnom snu
koji je u meni tako naporno do sada boravio.
Više ne želim prepoznati njegove zadimljene obrise
i ne želim se sjećati nemirnih boja i njihove mukle tišine.
Kad me gledaš i još u očima doneseš miris poljupca,
kad te uzimam, uvijek u tebi pronađem drhtaje,
kad se kao žena iz nebeskih visina vineš u meni,
uvijek se pretvaram u taj neponovljivi obris zanosa,
izvlačim požudu iz najdubljih vremena radosti.
Uz ljubav i prste u kojima te slažem, uz strast,
širim se kao more ravnicom tvoga bića,
uz dodire i poljupce s kojima me častiš,
uz zagrljaje te slušam
kako u mojim mislima ljepotom žuboriš,
kako u otvaranju njihovih latica svojim dahom mirišiš,
kako smjelo moje usne natapaš bojom meda
i moje tijelo budiš okusom svitanja ljubavi.
Kakvom si to snagom pošla prema meni,
kakvim životnim iskustvom mene izabrala?
Zašto tako lijepo izgledaš samo za mene?
Ne, ne moraš mi reći, mila moja,
samo šuti, pusti me da gledam,
da te zjenicom u postelji zateknem
i to mi je dovoljno.
Uzdahom ću započeti ljubav u tebi,
toplinom svoje utrobe štititi tvoju utrobu
i potpun, kao ljubav se predati tebi.

Bedra u kapima mjesečine


Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom,
pa si dubinom boja zvijezde pustila posteljom
i visinom svoga srca, jastukom zapalila iskru strasti,
a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda
i sa visoravni crvenih usana razlila topli dah
da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče.

Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi,
čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš
i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove
koji trepere po raširenim dijelovima prepona,
sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora,
što kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja.

Ispunjena nježnom požudom, kružiš plesom leptira
i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka,
zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe
i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti,
prekrivaš me vrhom jezika, nadvisuješ zjenicom,
pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka