Najlepše ljubavne pesme nepoznatih

JEDNA SUZA


Ni od besa ni od jada
Jedna suza ćuti zri
Ni da kapne ni da svene
Čednim žarom budi grudi
Da udahnu da ožive
Jutra siva dane setne

Jedna suza
U noći se s tobom sretne
U pesmu se preobrazi
Pa poleti da odleti

Ni od tuge ni od straha
Jedna suza vrati nam se
Ni od slova ni od zlata
Svetlim prahom teške kiše
Sa postelje naše briše
Da se zvezde ne ugase


Snežana Nikolić

Znaš li gde sam video sjaj zelenih livada,
srebrnu kišu i osmeh dobrih anđela?...
Gde sam video suze, tople i meke
kao dodir mesečine
i čiste kao ledeni žubor, gore sa bregova?

Znaš li gde sam video šapat
kako krilima crta u mraku ludilo moje?
U čijim očima, mekim do bola,
na kraju puta, svoje sam oči prepoznao?

O, seti se pesama ruskih cigana,
ispuni srce mirisom poznatih mesta
i osti ukus besanih noći, mila,
svaki put kad mi se oči sklope u mraku
i kad u molitvi usne mi pokreneš...
... imenom svojim.

Zato što ne mogu da te dodirnem


Mesečina punog meseca
Noćas nema nikakvog smisla

Osećam se kao pokisla
Senica na pustom polju
Kao lađa nasukana na kraj sveta

Tuga nadire u smetovima

Dva dlana kao dva šteneta
Cvile u praznim džepovima
Zato što ne mogu da te dodirnem.


Ljiljana Ninković - Mrgić

Putokaz ka jednoj svjetlosti
primio me pod ruku
i tisuce malih, kristalnih dusa mi pokazao.
A toplina sto me obuze i ispuni mi tijelo
pretvori se u prasak suze iz mog oka,
u oazu bozanstvenosti i snova
i onda njezno, poput pera,
spusti se na tvoje srce.
Mogao bih reci ljubav
ili samo izustiti tvoje ime,
dok osjecam spokoj i nemir u istom
i dok se pozudno hranim mislju o tebi.
Udisem te umjesto zraka,
u mjesavini demonske strasti poput pokore
i njezne privrzenosti poput usuda.
Milijun bljestavih kamencica netko baci
i slucajno, eto, nadjoh se tu.

..Koraci...

hoćeš li ti?
ili ću ipak ja…
a da možda nakon svega
ipak krenemo skupa…
evo zakoračit ću sad
hoćeš li i ti?
ili ću ipak sama ja…
a da kreneš prvi ti…
korak manji pa veći…
hoću li te moći pratiti?
što bi se dogodilo
kad bi skupa krenuli?
iste stotinke korak pružili…
u kojem smjeru bi krenuo…?
nazad ili naprijed…
zakoračao u prošlost,
ili otplovio u budućnost…
evo zakoračit ću sad
hoćeš li i ti?
ili ću ipak sama ja…
iza sebe nemam ništa
što vrijedi spomenuti…
mene korak vodi naprijed,
hoćeš li me pratiti?
želiš li se vratiti
i stara lica i osjećaje
i ono što si nekad zvao srećom
opet proživljavati…
ja ti nudim, kreni sad…
ajmo skupa zakoračiti…
naprijed, brodom budućnosti….
gdje nas nitko neče pratiti…
gdje nas nitko neće čekati…
gdje skupa ćemo zalaske čekati…
gdje nas nitko neće tražiti
i ako želimo, bit ćemo
pijani i zbunjeni do smrti…
evo zakoračit ću sad
hoćeš li i ti?
ili ću ipak sama ja…

...da ta sudbina,daleka,pusta
pusta,kao magla gusta..
ponekad se pitaMo sto li nam to zivot nosi...
ali zivot prodje brzo kao vjetar u kosi...

zivot leti,nikad stati nece...
sretan ce biti tko ce imati srece...
puno ljudi nezna sto znaci voljeti,
da saznas mora te srce mnogo boljeti...

i onda...onda dode vrijeme tvoje srece...
mislis srce boljeti vise nece...
volis nekoga srcem svim...
a onda taj netko nestane kao dim...

patis,trpis,molis boga za svoju srecu...
mislis vise nikada voljeti necu...
ali na svakom kraju tunela dolazi svijetlost...
zivot je dug,i treba proci njegov most...

za nasu patnju mislim da su nam svi krivi...
ponekad pozelimo cak i da nismo zivi...
ali postoji samo jedna istina....
nas zivot je takav to je nasa SUDBINA....

an za danom,iz noci u noc,
cekam dragi kad ces mi doc.
zelim vidjeti oci plave boje,
i nasloniti glavu na grudi tvoje.

pozelim otici negdje daleko,
ali da li bi me on ceko.
da li bi me voljeo istom zari,
ili bi u nasoj ljubavi nestalo te cari.

svake noci razmisljam o svemu,
ali nemogu da promjenim temu.
pa i ja sam ljudsko bice,
on je moj problem i to se samo mene tice.

to sto ga volim,svi se cude,
ali ja i dalje zelim da me njegove oci bude.
jer bez njega srce me boli,
shvatite ova mala ga iskreno voli...

Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam vjerovanja...
uz sva ta sjetna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...

Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htjenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stjenja...

Zamišljah život
kakvog želim živjeti i čuti...
Bijahu sve to samo želje
koje nitko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...

Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...

Zamišljah te takvu.....

Udji

kroz prozor

duse razbijene.

U jutra podmukla,

dane pracene.


U tmine

moje istine...

Razmisljam o tebi
i srce mi obuzima
neka neobjasnjiva tuga
neka daleka ceznja
i nedefinirani osjecaj
Mislim o tebi,
a pogled mi luta
u neke daleke daljine
u neke nejasne slutnje proslosti.
Nebo me gleda
i na tren zasja sunce ponosno i sjajno,
a onda opet nestade..
Nebo je mutno i daleko,
nedostupno i nepregledno
Ima li na njemu
mjesta za mene,
ima li na njemu
tragova moje patnje
progutanih suza
neizrecenih molbi...
Prazna sam, ispunjena
tek strahom od buducnosti,
dalekih snova,
neispunjenih zelja...
Sve se gubi i nestaje
i prestaje da traje,
ono sto tek poceti je trebalo.
Nejasna slika dalekih dana,
bjezim pred istinom,
koja sve vise steze
obruc oko mene
I opet se zamucuje
kristalna slika buducih dana
I opet mi nista nije jasno
Nedorecene njeznosti,
neprekidne zagonetke
nerviraju me ljudi oko mene
Pred ocima,u zraku,
ocrtava se nejasna slika
prepoznatljivog lika
Usamljena travcica
odolijeva vjetru
Sjena mi mracna zasjeni oci
Tiha je ceznja usamljene duse
u ovo tiho zimsko popodne

Sanjaš li me noćas,
Ljubičice?
Da li ti se usne potajno smeše,
dok ti na licu podrhtava
mojih usana trag?

Da li te u snu dotakne moja želja
da me jutro probudi tobom
i osetiš li moje misli
dok ih provlačim
kroz tvoje prste?

A, moja noć...
Previše je topla
od snova sa tobom
i previše kratka
za sve snove o tebi.

STRAH

Odlaziš
i ne smem da priznam
da se plašim,
da umirem od straha, ustvari.
Odlaziš
i ne mogu te zaustaviti.
Moja ljubav nema tu snagu
iako bi mogla stenu razbiti,
kišu osušiti,
iako bi mogla život začeti!
Odlaziš,
sa mirisom moje kose na ruci.
I sve što ti večeras rekoh
dugo ćeš čuti u tami.
I sve što od mene ponese
još će ti drhtati u srcu,
ali će tvoja ruka zagrliti nju
i Mesečeva svetlost će obasjati
vaša tela u trenu istine.
Uzalud sve moje upućeno tebi
i želja moja da ti život
samo od sreće i snova
bude satkan.
Odlaziš
i ne osećaš koliko se plašim
da se nikada nećeš vratiti
da ti obrišem suzu u oku,
ispunim prazninu u srcu.
Da li se ikada okreneš
dok odlaziš?
Osetiš li dubinu moje patnje
i ovaj neopisivi strah
koji me razdire?

Čekam te...

Izdržaću
i ovu noć bez tebe.
I sačekaću sunce
opet sama.
Ti nećeš znati
da jedna suza
lagano klizi...
Puštam je niz lice,
preko usana,
da hladna i gorka
ostavi trag...
Neću ti priznati
da plačem.
Voliš me samo kad se smejem...

Poslednja suza...

Sinoć je još jedna suza
kliznula niz moje lice...
Ne više zbog tvojih
neodziva,
nedodira,
ne zbog neverstva,
već zbog grubosti
kojom zasipaš
moje najnežnije reči,
koju provlačiš kroz moju kosu,
kojom mi gasiš iskru u oku...
Zbog izdaje
beskrajne vere
u tebe kao Dobro,
u tebe kao Čoveka...
Kliznula je niz lice,
zastala
na uglu usana,
i lagano se slila niz vrat,
niz grudi,
tačno do srca...
Poslednja.
Za tobom.

Meni su rijeci dovoljne
i ljubav moja za tvoju slobodu
u nocima mekim tek obrise cutim
razigranih sjenki, tvojih misli glas

Meni su rijeci dovoljne
i tisina tvoja sto srcem mi tuce
ogoljene tajne pogledom pred zoru
izgubljena strepnja pred ocima zmirka

Meni su rijeci dovoljne
i daljina nasa sto blizinom zraci
u trenutku ovom pripadas mi trajno
na pucini nasoj valovima tkanoj

Volim onu vrstu slucajnosti
Kada se nepoznati slucajno sretnu
Kada duhovno bliski slucajno prsnu u smeh
Kao penusavi svet talasa sto raskosno
procveta i uvene

Volim onu vrstu slucajnosti
Kada se na morskoj obali slucajno utisne
stopala trag
Kada u tudjini nenadano primim pismo
Kao dva camca, jedan uz drugi a opet razdvojeni

Volim onu vrstu slucajnosti
Koja te ne uzbudi, a opet te sentimentalnim ucini
Ne trazim vecna pocela
kao sto posle smiraja Sunca Mesec dolazi
Zelim da se sve ocekivano desi
Zelim da se po planu let odigra
Ali koliko je samo ona neocekivana slucajnost
Iz zivota izvrcala predivnih iskri.

i to sam ja

rascupane duse netom iz sna
dok odlazim a ne ide mi se
gledala bih te satima
dok spavas

i to sam ja

uplasena u suzama
na tvojim vratima
lupam da me u stan pustis
pa ne pustis
nikada
vise
pomislim to i ne kazem vise
jer ne znam tise
priznavati

da i to sam ja

onako jutarnje mekana
dok cekam na svoje
na pravdi Boga
da mi pripadne

i to sam ja,
kako bilo da bilo
umjesto unaprijed hvala
ja sam unaprijed tvoja

i to sam ja

dok me boli svasta nesto
a jezik melje silne leksikone i udzbenike
utaman

i to sam ja

i neka me
jer

kako bilo da bilo
ostaje mi uvijek
tvoje srce

ovdje
kod mene

na sigurnom

Dodji

Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.

Dodji!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reci.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Šapci mi o proljecu, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)

Dodji!

Enver Colakovic

Nocas evo opet
Krisom gledam
Tvoje svetle zene
Sav car blagi
Tvoje sene
Nadvio se na me.

Nocas evo opet krisom
Zelim tebe,
Roj tvojih ljubavi
Sto iz tebe lete;
A kroz njih cu
Provuci se znati
Nit tvoje slabosti,
Ja sad zelim naci.

Obuci hrabrost

Obuci hrabrost,
pusti da mirisi
oblikuju tvoje ruke
poželi me toliko
da tvoji pokreti
postanu moji,
poželi me toliko
da osetim tvoju
maglu u svojoj glavi.
Obuci hrabrost
i pusti dodir,
reči me ili rasplaču
ili razljute.
Zaboravi
svoju prošlost
moju prošlost.
Ne razmišljaj
o koraku napred.
Obuci želju
i dopusti da te imam
bez pravila
bez razmišljanja
bez iskustva.
Obuci hrabrost
i budi prvi.

Dodi nocas u moj san.
Dodi nocas u moj san
ti tamna sjeno izumrlih
osjecnja, dalekih tragova
dodi nocas bit cu tvoja krv,
bit cu tvoj razobljeni
leptir koji nema krila.
Krila koja si oteo
u traganju moci...
Tvoja moc je oduzimanje
moci drugima,
pozuda za tobom izgara
poput svjece dalekih
plemenova u tisini.

Trazio je dah
Trazio je dodir
Ali dodir nije
bio suden.

Pogled je drhtao
ruke su se tresle,
Nije sudeno
da se pogledi
spoje u jednoj
ravni,da dodir
ozivi da noc
prestane
tajno jutro.

Nisi suden
mojim ocima,
mom poljubcu
mom dodiru.
Spoznavsi
gorku istinu
o nama...

Zbogom

Pričaš o svojim željama,
a želje su tvoje moj svaki dan,
ti ne znaš ništa o snovima,
a smeješ se izgubljenima.
Žališ, sama za sobom žališ,
zamišljena, maglenih očiju,
i sa košavom u srcu,
a nikad nećeš ni saznati,
šta si to imala,
šta si izgubila.

Ti ćutiš i gledaš daleko,
i vidiš li tamo šta?
Išta osim sebe same?
Ima li sreće na kraju sna,
ili je ostala samo neizgovorena
reč koja optužuje.
Hladna suza nikad sići neće,
niz mramorno ti lice draga,
niti dragom će te zvati,
ikada, ikada...

Ne vidiš ti na sreću ništa,
i zaplakati nećeš skoro,
sve dok jednog tihog dana
kroz knjige stranu ne vidiš strah,
i negde u daljini tamo,
čuješ uzdrhtali svoj dah.
A onda, kad kasno bude,
i kad odu drugi svi,
shvatićeš možda, a možda i nećeš,
da svi su te voleli...

Samo nikad volela nisi ti...


Autor : Nikola Bulj

Ne pitaj me gdje su moja ljeta!
Ni sam ne znam šta se desi s njima -
Mladost planu k’o zlatna kometa,
Samo bljesak osta pred očima.
Sretno jato razdraganih dana,
Dotače me krilima u letu…
Odleprša mladost razdragana
I ostavi uzdahe i sjetu.
Zlatni sjaj se rasu nemilice,
K’o vatromet najdivnijih boja
I zapljusnu začuđeno lice,
Što ostade puno nespokoja.

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova želja plava,
Je li želja srca moćnoga i čedna?
Ili napor duše koja malaksava?

Je li ovo žena koju ljubim, zbilja?
Il’ sen na prolasku preko moga puta,
Tumaranje misli bez svesti i cilja,
I sve delo jednog bolnoga minuta!

Ne znam; no na međi toga sna i jave,
Vidim moje srce da čezne i pati.
I suze kad dođu, rane zakrvave -
Ja ni onda od tog ništa neću znati.