Poučne priče

LIJEK ZA DUŠU

Najlijepši dan?
Danas.
Najlakša stvar?
Pogriješiti.
Najveća prepreka?
Strah.
Najveća pogreška?
Napuštanje.
Izvor svih zala?
Egoizam.
Najlijepša razonoda?
Posao.
Najgora propast?
Malodušnost.
Najbolji učitelji?
Djeca.
Primarna potreba?
Komunikacija.
Najveći izvor sreće?
Biti koristan drugima.
Najveća misterija?
Smrt.
Najveća mana?
Loše rapoloženje.
Najopasnija osoba?
Lažljivac.
Najgori osjećaj?
Ogorčenje.
Najlijepši poklon?
Oprost.
Neprocjenjiva vrijednost?
Dom.
Najbrži put?
Ispravan put.
Najugodniji osjećaj?
Unutarnji mir.
Uspješna obrana?
Osmjeh.
Najbolji lijek?
Optimizam.
Najjača sila na svijetu?
Vjera.
Najneophodnije osobe na svijetu?
Roditelji.
Najlijepša od svih stvari?
Ljubav.
Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim.
Pravednost bez ljubavi čini te neumorljivim.
Diplomacija bez ljubavi čini te licimjernim.
Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim.
Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim,
Ljubaznost bez ljubavi čini te svesilnim.
Siromaštvo bez ljubavi čini te ponositim.
Ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim.
Autoritet bez ljubavi čini te tiraniom.
Posao bez ljubavi čini te robom.
Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost.
Molitva bez ljubavi čini te introvetiranim.
Zakon bez ljubavi te pokorava.
Politika bez ljubavi čini te egoistom.
Vjera bez ljubavi čini te fanatikom.
Križ bez ljubavi pretvara se u mučenje.
ŽIVOT BEZ LJUBAVI... NEMA SMISLA...

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskog svijeta. Prozor je gledao na park s jezerom i labudovima.

Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.

Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda -prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima.

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na
njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio
jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem.
Iznenada se pojavio starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim
su mjestima komadići bili premješteni a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi
nedostajali.
Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva.
Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ, rekao je.
- Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav –
izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili
komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristao na prazno mjesto u
mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi
zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene
praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te
ljude gajim nadu da će se jednoga dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću,
vidiš li sada što je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za
svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama
pružio starcu.
Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca.
Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na je papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi završili, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast.. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je: "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati", rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili", rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici moga radnog stola". Chuckova žena je rekla: "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album". "I ja svoj još uvijek imam", rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom", rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste". Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.

Dragi prijatelju!

Želio sam ti pisati ovo pismo da ti kažem koliko te volim i brinem se za tebe.
Jučer sam te vidio dok si šetao i smijao se sa svojim prijateljima.
Nadao sam se da ćeš poželjeti i sa mnom tako šetati. Naslikao sam zalaz sunca za završetak tvog dana i šapnuo hladnim brezama da te osvježe.
Čekao sam, nisi me zvao, a ipak ja te i dalje volim!

Kad sam te prošle noći promatrao kako toneš u san, želio sam te zagrliti.
Spustio sam mjesečinu do tvog lica, rasula se po tvojim obrazima kao tisuće suza.
Uza sve to nisi mislio na mene, a ja sam te želio utješiti.
Slijedećeg jutra raspršio sam sjajan izlazak sunca u veličanstveno jutro, sve to za tebe!
Ali ti si se probudio kasno, a zatim odjurio za svojim obvezama, nisi ni pomislio na mene, a kamoli pogledao što sam ti priredio.
Moje nebo je postalo oblačno,
a moje suze pretvorile su se u kišu.

Volim te, zaista te volim!

Pokušao sam ti to reći
u tišini zelene livade i plavog neba.
Vjetar je šaputao moju ljubav kroz drveće i prosuo je u raznim bojama po cvijeću.
Uskliknuo sam prekrasnom vodopadu da sastavi ljubavnu pjesmu za ptice, da bi mogle pjevati.
Htio sam te oduševiti sunčevim zracima i slatkim mirisom prirode.
Htio bih da znaš da je moja ljubav prema tebi dublja od bilo kojeg oceana i značajnija od bilo čega što treba tvoje srce.
Kad bi samo shvatio koliko mi je stalo do tebe i koliko brinem za tebe!

Moj te Otac također pozdravlja.
Želim da ga upoznaš.
On se također brine za tebe.
Očevi su ti jednostavno takvi.
Molim te javi mi se uskoro.
Nije važno koliko će vremena proći.

Ja ću te čekati, jer te volim!

Tvoj prijatelj Isus

Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. "mama, tata, dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio dovesti." - "Naravno", odgovorili su. "Bit će nam drago da ga upoznamo." - "Ima nešto što biste trebali znati", nastavio je sin "On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku inogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama." - "Žao nam je zbog toga što mu se dogodilo sine", Odgovorili su roditelji, "ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći živjeti." - "ne, mama i tata, ja želim da on živi s nama." - "Sine", rekao je otac, "nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Netko tako hendikepiran će nam svima biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se itko upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći."

Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da vjeruje da je to bilo samoubojstvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identificiraju tijelo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primijetili da njihov sin ima samo jednu ruku i nogu.

Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je voljeti one koji lijepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš ljude uz koje se ne osjećamo ugodno.

Ipak postoji netko tko nas voli bezuvjetnom ljubavlju i tko nas prima u svoje naručje bez obzira na sve

Jednog dana, jedan slepi covek sedeo je na stepenicima
jedne zgrade,
sa sesirom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome
je pisalo:
"Slep sam, molim vas pruzite mi pomoc."

Jedan slucajni prolaznik, igrom prilika strucnjak za
reklamu, koji je
tuda prolazio, zaustavio se zapazajuci da je u sesiru
bilo prisutno samo nekoliko metalnih novcica.

Savio se da bi mu pruzio novac, zatim, i bez pitanja za
dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga ispisavsi novi natpis.
U toku popodneva slucajni prolaznik se vratio do slepog
coveka zapazajuci da je njegov sesir ovom prilikom bio pun novcica
i novcanica.

Slepi prosjak prepoznavajuci ga po koraku uputio mu je
pitanje da nije bio on taj koji je nesto napisao na kartonu i
sta je to mogao napisati.
Nasta ce prolaznik odgovoriti:

"Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na
drugaciji nacin", nasmesi se i izgubi u guzvi.

I tako slepi covek nije saznao da je natpis jednostavno
glasio:

"Danas je prolece … a ja ga ne mogu videti".

Promeni strategiju kada se oko tebe sve naopako krece
i videces da ce se pre ili kasnije okrenuti na bolje....

Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom. Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:
" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. "
Starci su je upitali: " Je li Vaš muž kući? "
"Ne ", odgovorila je, nije."
"Onda moramo otići, " rekli su.
Uveče kada joj se muž vratio, žena mu ispriča što se dogodilo.
" Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra ",
rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru.
" Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv."
Rekli su joj starci. " Zašto ne ?"
Upitala je iznenađena žena. Jedan od staraca pokaza na jednog i reče:
" Njegovo ime je Bogastvo."
Potom pokaza na drugoga i reče:
" Ovomu je ime Uspjeh."
" Meni je ime Ljubav."
" Sada pođi k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas 3 pozvali unutra."
Žena se je vratila u kuću i sve ispričala mužu.
Muž presretan reče:
" Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!"
na pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:
" Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"
Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:
" Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !"
Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:
" Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "
Žena je pošla i upitala:
" Ko je od vas Ljubav ? Molim neka dođe i bude naš dragi gost."
Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću.
Druga dva starca su krenula za njom.
Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ?
Starci su u jedan glas odgovorili:
" Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona ide, nas dvoje je slijedimo !"
Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.

Jednoga dana je neki stranac, zadubljen u crne misli tumarao iznad sela. Susreo je pastira.
Pastir, dobar covjek bistra oka, osjeti strancevo ocajnicko raspoloženje i upita:
Što te toliko muci, prijatelju?
Neizmjerno sam usamljen.
I ja sam sam, ali nisam tužan.
Možda zato što je Bog s tobom...
Pogodio si.
Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude, svakoga pojedinog? Kako je moguce da mene voli?
Vidiš li ono naše selo u dolini?
Vidiš svaku kucu, zar ne?
Vidiš li prozore
svake kuc?
Onda nemoj ocajavati! Sunce je jedno, pa ipak obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja. Možda si ti ocajan zato što ti je prozor zatvoren?

Anđeo jednog djeteta

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"
Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA”

Ubio sam je za komadić kruha

Čovjek koji nije ulazio u crkvu dvadeset godina,
pristupi jednoga dana svetoj ispovjedi te
uzbuđen i potresen stade govoriti :“ Ruke su mi
uprljane krvlju. Kada smo se povlačili iz Rusije,
svakoga dana bih netko od nas umro od gladi. Bilo
je strašno to umiranje. Bilo nam je rečeno da u
kuće ne zalazimo bez oružja i da pucamo čim
primjetimo kakav znak... Ja sam ušao u neku
kuću gdje su bili starac, starica i djevojka plave
kose i tužnih očiju. * Kruha, dajte mi kruha!*
rekao sam. Djevojka je posegnula rukom pod
stol. Misleći da traži bombu ili neko oružje,
pucao sam I ubio je.
Kada sam se približio, vidjeh da je u ruci držala
komad kruha. Ubio sam nedužnu četrnaesto-
godišnjakinju koja mi je htjela pružiti komad
kruha. Propio sam se da to zaboravim, ali ne ide.
Može li mi Bog oprostiti?”

Tko sa sobom uvijek nosi otkočnu pušku, na kraju
Će nekoga I ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvoo čekić, na
Kraju svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći
U zabijanju čavala.

Bruno Ferrero

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)

Devojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlucčla je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali nista nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirajući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: bas me zanima šta će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon što ju je prosla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.

ZAKLJUČAK: Koliko puta u nasem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

U jednom malom mjestu na jugu USA živjela je sa svojom majkom mala Sanndy. Za razliku od njene majke bilo je to veselo i milo dijete koje je voljelo Boga i ljude i prirodu i životinje. Njena majka Marry, mrzovoljna udovica, nikada nije išla u crkvu, a najviše od svega mrzila je životinje. Maloj Sendy nije dozvoljavala držanje bilo kakvih kućnih ljubimaca, često na molbe djevojčice odgovarajući: "Može ti je samo Bog s neba poslati. Ako ti je Bog pošalje primit ću je".

Jednog dana vračajući se iz crkve kući, mjesni svećenik pred vratima svoje kuće zateče malo, izgladnjelo, promrzlo i poluslijepo mače. Sažali se i unese mače u kuću. Dade mu malo kozjeg mlijeka, utopli ga i smjesti pored peći u jednu pletenu košaru. Poče se skrbiti za mače i ono brzo živnu i stade na noge. Postade pravi nestaško koji je svoj nosić turalo gdje god je stiglo i moglo. Jednog dana izleti iz kuće i kao da ga goni najveći mjesni pas uzvere se na jedno visoko, tanko stablo ispred kuće. Tamo se šćućuri i poče žalosno mijaukati. Svećenik je dugo dozivao i hrabrio da skoči u njegovo naručje, ali uzalud, mače se nije micalo. Da se popne nije mogao, stablo je bilo tanko. Da je dohvati...nije mogao, jer je stablo bilo visoko. Odjednom mu sinu ideja. Brzo otrči do štale, uze uže, jedan kraj zaveza za stablo u visini ispruženih ruku, a drugi za kuku od traktora. Upali traktor i krenu naprijed. Moćni stroj poče savijati stablo i mače se poče približavati zemlji. Kad je mislio da je stablo dovoljno savio k zemlji, svećenik izađe iz traktora i držeći se za uže poče se približavati maćetu. Odjednom se uže odveza, stablo naglo ispravi a mače kao iz katapulta odletje u nepoznato. Uzalud je svećenik tražio mače njega nije bilo kao da je u zemlju propalo.
Prođe mjesec dana.
Držeći mise i propovjedi svećenik primijeti kako je u crkvu počela dolaziti Marry. Ispočetka mu to bi jako čudno ali je zadovoljno trljao ruke jer se u njegovoj crkvi okupljalo sve više vjernika. Jednog dana vračajući se kući iz crkve gotovo se sudari sa Merry ispred prodavaonice sa hranom za životinje. Skoro je pao u nesvijest kada u njenim rukama ugleda vrećicu sa mačjom hranom.
"Jest. Mačja hrana" reče Marry vidjevši da svećenik ne može do daha da dođe i nastavi:" Obećala sam svojoj kćerki Sanndy da ću joj dozvoliti da drži u kući kućne ljubimce ako joj ih Bog s neba pošalje. Eto, ima jedno mjesec dana, dok smo sjedili na trijemu Bog joj pravo u krilo s neba posla jedno mače, pa velim kad je tako, obećanje je obećanje".

Reci mi, ako znaš, koliko je teška jedna snježna pahuljica? - upita sjenica golubicu, dok su zajedno promatrale kako snijeg pomalo sipi i stvara bijelu naslagu.
- Ništa, čak i manje od ništa - odgovori golubica ne promišljajući previše.
- Čekaj, čekaj malo, pa ćeš vidjeti da ona ima svoju težinu.
I sjenica ispriča svoju ptičju prispodobu.
- Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati snijeg. Kao što vidiš, nije bilo vijavice ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u snu. A budući da nisam znala raditi ništa pametnije, počela sam brojati pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam, 3.751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3.752. pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati.
- Vidš da i pahuljica ima svoju težinu - zaključi mudro sjenica.
A golubica, sječajući se valjda simbolike mira koja se uz nju vezuje još od Noinih dana, promisli i u sebi promrsi: "Možda nedostaje samo još jedan čovjek da cijeli svijet padne u - mir!"


Mi obično ne mislimo da baš o nama ovisi nečija sreća. Obično razmišljamo da veliki ljudi pišu povijet, ali je stvaraju maleni, skromni ljudi. Ponekad je tako teško zamisliti kako je obično zapravo nešto izvanredno. "Tko maleno čini kao da je veliko, tome Bog daje milost da veliko čini kao da je maleno" (R. Koegel).
O zamišljenom susretu s Bogom nakon smrti ima dosta znakovitih i zanimljivih, pa i duhovitih anegdota. Tako se priča za neku ženu da je, nakon skromna, povučena, ali vedra života, umrla i odmah se našla u dugačkoj povrci ljudi koji su dolazili pred Vrhovnog suca. Što se više bližila, razgovjetnije je čula Božje riječi. Tako on jednom reče: "Ti si pomogao kad sam bio povrijeđen u prometnoj nesreći, prebacio si me u bolnicu, pa zato uzmi nagradu i uđi u moje kraljevstvo!" Drugome reče: "Ti si jednoj udovici posudio novac bez kamata, uđi da primiš vječnu nagradu!" I još: "Ti si besplatno izvršio kirurški zahvat siromašnom pacijentu i tako mu vratio nadu i zdravlje, pa uđi i ti u moje kraljevstvo!" Slušajući te riječi, siromašna se žena uplaši, jer se nije mogla sjetiti da je učinila išta čime bi stekla pravo da dobije nagradu. Htjela je odustati i izaći iz povorke, ali je anđeo redar blago se smješeći upozori da je njoj mjesto u povorci. Sva u strahu stigne pred Suca, koji joj nasmješen reče: "Ti si toliko puta s pažnjom i ljubavlju izglačala moje zgužvane košulje. Zato uđi u moje kraljevstvo!"
Mi doista Boga ne susrećemo u bogatim salonima, gdje žive tašti i napuhani tipovi, puni sebe, a prazni ljubavi. Za vratima skromnih i malenih ljudi pronalazimo bića široka duha, bez taštine i umišljenosti. To daje težinu prividnoj malenosti i neznatnosti, jednostavnosti i skromnosti. To nosi prevagu nad onim što je u ljudskim očima veliko. I ne zaboravimo da Bog ima drugačija mjerila.

Nepoželjna gošća

Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."
Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina."

Trazi srecu u svakom danu
Bezumno je...
Bezumno je...
Mrziti sve ruže
jer si se ogrebao na jedan trn...

Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...

Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslišena...

Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...

Okriviti sve prijatelje
jer te jedan izneverio...

Ne verovati u ljubav
jer ti je netko bio neveran ili ti nije uzvratio ljubav...

Odbaciti svaku mogućnost da budeš srećan,
jer nisi uspeo u prvom pokušaju....

Zapamti da se uvek ...
Može pojaviti druga šansa
Novi prijatelj
Nova ljubav
Obnoviti snaga

Budi uporan
Traži sreću u svakom danu

PRICA O EKSERIMA
Bio jedan mali decak koji je imao losu narav. Otac mu je dao vrecu punu eksera i rekao da svaki put kada pobesni i izgubi kontolu nad sobom , ukuca jedan ekser u ogradu.

Prvoga dana decak je ukucao 37 eksera. Tokom sledecih nekoliko meseci on je naucio kontrolisati svoj bes, i broj zakucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakse kontrolisati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je osvanuo dan u kom decak nije zakucao ni jedan ekser. Otisao je ocu i rekao mu kako tog dana nije pobesneo. Otac mu je tada odgovorio:
- Svakoga dana kada uspes kontrolisati svoje ponasanje, iz ograde iscupaj po jedan ekser.
Dani su prolazili i jednog dana cecak je rekao ocu da je izvdio sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao:
- Dobro si to uradio sine moj ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda vise nikada nece biti ista. Kada u besu kazes neke stvari one ostavljaju oziljak, kao sto su ove rupe u ogradi. Mozes coveka ubosti nozem i izvuci noz i posle toga nije vazno koliko puta kazes da ti je zao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizicka. Prijatelji su vrlo vredan dragulj, oni cine da se smesis, ohrabuju te da uspes u necemu, oni su spremni da te saslusaju, da podele tvoju bol, imaju lepih reci za tebe i uvek im je srce otvoreno.

Naučio sam......

Naučio sam…
Najbolji školski čas je sedeti na podu ispred nogu starije osobe.
Naučio sam…
Kada si zaljubljen, to se vidi.
Naučio sam…
Kada mi samo jedna osoba kaže ''ulepšao si mi dan''… onda je moj dan nešto sasvim drugo.
Naučio sam…
Da je najmirniji osećaj na svetu, kada ti dete zaspi u naručju.
Naučio sam…
Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam…
Da nikada ne smeš reći ''ne'' poklonu od deteta.
Naučio sam…
Da uvek možeš za nekoga moliti, kad nema snage - da sebi može da pomogne na drugi način.
Naučio sam…
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahteva od tebe, uvek potreban prijatelj s' kojim se možeš glupirati.
Naučio sam…
Da je ponekad sve što neko treba, nečija ruka za držanje i srce za
razumevanje.
Naučio sam…
Da su najjednostavnije šetnje u letnjim večerima s' mojim ocem, dok sam bio dete, učinile za mene čudo kada sam odrastao.
Naučio sam…
Da je život kao rolna toalet papira - što je bliže kraju brže ide.
Naučio sam…
Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvek ono što tražimo. Da se novcem ne mogu kupiti čast i stalež.
Naučio sam…
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Naučio sam…
Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa, neko ko želi biti cenjen i voljen.
Naučio sam…
Bog nije sve učinio u jednom danu. Zašto ja mislim da mogu?
Naučio sam…
Da činjenice, ako ih ignorišem ili izbegavam, ne menjam.
Naučio sam…
Kada planiraš da se osvetiš nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vređati.
Naučio sam…
Da ljubav, a ne vreme, leči sve rane.
Naučio sam…
Najlakši način da kao osoba rastem, da se okružim ljudima, koji su pametniji od mene.
Naučio sam…
Da svako, koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmehom.
Naučio sam…
Da niko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega.
Naučio sam…
Da je život tvrd i zahtevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji.
Naučio sam…
Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; neko će se uvek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam…
Kada se naučiš živeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negde drugde.
Naučio sam…
Da bih voleo da sam svom ocu, prije nego što je umro, još jednom rekao da ga volim.
Naučio sam…
Da treba izgovarati reči koje su nežne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam…
Da je osmeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam…
Da ne mogu odabrati kako se osećam, ali da mogu odabrati šta ću napraviti u vezi sa tim.
Naučio sam…
Da si, jednom kad ti novorođeno unuče uhvati mali prst svojom šacicom, zarobljen doživotno.
Naučio sam…
Da svi žele živeti na planini, ali da se sva sreća i radost događaju dok se penješ.
Naučio sam..
Da je dobro davati savet samo u dva slučaja: kada ga neko traži, ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam…
Što imam manje vremena, više stvari mogu uraditi.

Naučio sam…
Ujed psa neće proći, ako psa ubiješ

Da li znaš . . .

Da li znaš da kad nekome zavidiš to je zato što ti se ta osoba u stvari sviđa?

Da li znaš da oni koji su naizgled vrlo jaki u stvari imaju vrlo osecajno srce i vrlo su ranjivi ?

Da li znaš da oni koji uvek brane druge u stvari tragaju za nekim ko će braniti njih?

Da li znaš da su tri reči koje je najteze izgovoriti :
Volim te, Oprosti i Pomozi mi
Ljudi koji ih izgovaraju stvarno su im potrebne i osecaju njihovu težinu, to su ljudi koje morač počtovati i ceniti.

Da li znaš da ljudi koji drugima prave društvo i pomažu drugima u stvari im je društvo i pomoć zaista potrebna?

Da li znaš da su ljudi koji nose crveno sigurniji u sebe?

Da li znaš da ljudi koji nose žuto znaju uživati u svojoj lepoti?

Da li znaš da ljudi koji nose crno žele ostati nezamećeni i da im je potrebna tvoja pomoc i razumevanje?

Da li znaš da se tvoja pomoc drugima uvek vraća dvostruko?

Da li znaš da oni koji te najviše trebaju tebi ne znače ništa?

Da li znaš da je lakse reći nekome šta osećač preko pisma nego to isto reći u lice? Ali da li znaš da ako to kažeš u lice ima puno veću vrednost?

Da li znaš da su stvari koje je najteže učiniti ili reći vrednije od najskupljih stvari koje možeš kupiti novcem?

Da li znaš da ako nesto lepo zamoliš, sigurno ćeš i dobiti?

Da li znaš da mozes ostvariti svoje snove, možeš se zaljubiti, postati bogat ostati zdrav, ako verujes u svoje snove iznenadićeš se što si sve sposoban učiniti?

Ne veruj ništa što ti je rečeno dok to i sam ne iskušaš, ako znaš nekoga kome je potrebno nešto od pomenutog i pružiš mu svoju pomoć, videćeš da će ti se dvostruko vratiti.

INSTRUKCIJE ZA ZIVOT:


Pruzaj ljudima vise nego sto ocekuju, i radi to sa voljom.
Nauci napamet stihove koje volis.
Ne veruj u sve sto cujes.
Ne trosi vreme na spavanje, i ne spavaj toliko koliko bi zeleo.

Kad kazes nekome "volim te", reci to zato sto tako osecas... i sto je istina.
Kad kazes "zao mi je", "oprosti mi", "izvini", gledaj osobu u oci.
Budi veren najmanje sest meseci, pre nego sto se vencas.
Veruj u ljubav na prvi pogled.
Ne ismejavaj tudje snove.
Voli duboko i strasno.
Mozes biti povredjen, ali to je jedini nacin da zivimo kompletan zivot.
Ako se ne slazes, budi ipak lojalan.
Ne vredjaj. Ne osudjuj nikoga zbog njegovih rodjaka.
Govori polako, ali misli brzo.
Ako te neko pita o necemu sto ti ne zelis da odgovoris, pitaj sa osmehom: "Zasto te to zanima?"
Ne zaboravi da najvece ljubavi i najveci uspesi, obuhvataju ! i rizike. Nazovi svoju majku.
Kazi "na zdravlje" kad cujes da neko kine.
Ne zaboravi tri stvari: Postuj samog sebe. Postuj druge. Odgovoran si za sve sto radis.
Ne dozvoli da jedan mali nesporazum pokvari veliko prijateljstvo.
Kad primetis da si pogresio, ispravi to brzo.
Odgovaraj na telefon sa osmehom, onaj koji zove cuje da se ti osmehujes.
Zasnuj brak sa osobom koja voli da prica.
U starosti ce vam razgovor biti vazniji od bilo cega.
Ne budi puno sam.
Otvori tvoje narucije za razmenu/promenu, ali ne zanemari svoja vrednovanja.
Cutanje je ponekad najbolji odgovor.
Citaj vise knjige i gledaj manje TV.
Zivi dobar i dostojan zivot.
Kasnije u starosti mozes da uzivas u secanjima.
Veruj u Boga, ali zakljucavaj svoj auto.
Vazno je da je atmosfera u kuci ispunjena ljubavlju.
Ucini uvek tako da stvoris mir i harmoniju svojoj okolini.
Ako si u nesporazumu sa svojim ljubljenim, posmatraj situaciju kakva je sada, a ne kakva je bila nekada.
Citaj izmedju redova.
Podeli sa drugima ono sto znas. Tako se stvara besmrtnost.
Budi brizan prema nasoj planeti.
Ne prekidaj nikada nekoga ko ti upravo pokusava dokazati svoju odanost.
Ne zabadaj nos u sve. Ne budi previse radoznao.
Ne veruj nikada osobi koja ne zmuri kad je ljubis.
Jedanput godisnje putuj negde gde nikada nisi bio.
Zaradjujes li puno para, plasiraj ih negde gde ces moci pomoci drugima, za svoga zivota.
To je najvece zadovoljstvo sto ti bogatstvo moze dati.
Ne zaboravi da, ne uspes li u svemu sto zelis, ponekad je to srecan pogodak.
Ne zaboravi da ljubav izmedju dve osobe treba da je vise nego potreba jednog za drugim.
Sagledaj cega moras da se odreknes na svom putu za uspeh u necemu. Priblizi se ljubavi i kuhinji sa odvaznoscu i predanoscu.

Poklon zamotan u pelenice

Nikad neću zaboraviti Božićno jutro kad sam imao pet godina, probudio sam se i pronašao drvenu pušku ispod Božičnog drvca, izrezbario ju je otac samo za mene, pričvrstio cijev i dodao rupu za okidač. Skoro pa mogu osjetiti miris svežeg laka pomješanog s mirisom jelke. Iako se ne sjećam da sam se igrao njome, sjećam se strahopoštovanja koje sam gajio znajući da je otac tu pušku izradio samo za mene.

Nisu svi pokloni toliko pažljivo i individualno namjenjeni. Nakon grozne smeđe vaze koju sam dobio na jednoj Božićnoj zabavi, barem sam imao izopačeno zadovoljstvo gledati kako netko otvara poklon s knjigom naslovljenom "Kako odgajati patuljaste majmune", koja je bila utrapljena meni godinu ranije.

Gdje je radost u darivanju obaveznih poklona - očekivana razmjena poklona u uredu, bombonjera koju čuvamo pored vrata da darujemo čestitare kad navrate, jer znamo da će navratiti jednom godišnje. I ne zaboravimo tetu Ivku koju ne volimo još od kad smo bili mali jer nas je štipala za obraze.

Stvarno je teško kada s poklonom dođe i nevidljiva obaveza, skup poklon za kojeg se bojimo da nećemo moći uzvratiti. Zlatni nakit, kristal koji dobijemo od klijenata. Ne želimo ih uvrijediti ali ipak što je previše, previše je….

Pitam se kako su se osjećali Marija i Josip kad su gledali bogato odjevene mudrace kako se klanjaju djetetu darivajući ga zlatom, tamjanom i smirnom
- darovima koji dolikuju kralja. Da li su im ikako mogli uzvratiti?

Čini mi se da je najteže uzvratiti na božićni poklon koji predstavlja samo dijete Isus. Što možemo reći, kako odgovoriti? Lijepo se nasmiješiti i uputiti koji kompliment - umotani poklon. "Nisi trebao, Bože, baš lijepo od tebe," promrmljamo pristojno. No poklon stoji na polici neotvoren iz godine u godinu. Možda iz razloga što ne očekujemo puno, vidimo ga tek kao beskorisnu religijsku tričariju. Ili, ne osjećamo nikakvu potrebu za Bogom u ovom trenutku. Ponekad razmišljamo da ukoliko ga otvorimo bit ćemo dužni Darovatelju više nego što možemo pružiti. I tako stoji…. stoji sve dok u samoći, boli ili vidljivom očaju ne otrgemo mašnu, otvorimo poklon nadajući se i preko granica nade da ćemo unutra pronaći ono što smo tražili. I nalazi se upravo tu, u tom malom djetetu koje leži u zamotuljku od pelena - bezuvjetna ljubav!

Anđeli i zvijeri

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje. U sasvim normalnom gradu, među potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, anđeli i zvijeri. Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život. Anđeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme. Ne zna se kako je moguće da zvijeri i anđeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo. Nisu se borili jedni protiv drugih. Oboje, i zvijeri i anđeli, u miru između sebe, trudili su se oko ljudi. Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni između jednih i drugih. S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, anđeli su im služili. Ljudi nisu znali da zvijeri i anđeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada. Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugrađane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući anđelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni.

Poneki anđeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu. Anđeli i zvijeri bili su slična bića. Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju. Anđeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina. Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili. Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni određivali sudbinu ljudi. Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti.

A ljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i anđeli jedni drugima.

ikaikica, bloger

Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će videti ljepotu."

Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do krajeva sveta. Svatko će se osećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa."

Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me videti na vrhu brda, gledat će na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvek setiti."

Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvoseča dodje do stabala. Jedan dodje do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne seći stablo. Stablo bejaše sretno. Znalo je da će ga tesar napraviti u kovčeg za blago.

Kod drugog stabla drvoseča reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bejaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod.

Kada drvoseča dodje do trećeg stabla, stablo bejaše uplašeno jer ako ga poseku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvoseča reče: "Ne trebam ništa posebno od svog stabla pa ću uzeti ovo. I on poseče stablo.

Kada prvo stablo dospe kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše senom. To nije ono što je on molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće stablo je nasečeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.

Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove. Jednog dana, čovek i žena dodju do staje. Ona se porodi i staviše dete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. Čovek je želio da je mogao napraviti kolevku za dete, ali ove jasle će morati zadovoljiti. Stablo je osetilo važnost ovog dogadjaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena.

Godinama kasnije, grupa ljudi udje u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bejaše umoran i ode spavati. Dok bejaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvide da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čoveka, on se ustade, reče "Mir" i oluja stade. Tada stablo uvide da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu.

Konačno netko dodje i uzme i treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čoveku koji ga je nosio. Kada dodjoše do mjesta, čovek bejaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dodje, stablo uvide da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bejaše razapet na njemu.

Svako stablo dobilo je što je htelo, samo ne onako kako je zamislilo. Cudni su i coveku neznani putevi Gospodnji

Razgovor

"Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi - "Moje je vreme vjecnost" .
"Sta si me htio pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:

"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."

Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?"

Osmehujuci se, Bog odgovori:

"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima.
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci.
Da nauce oprastati, tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce, da se novcem moze kupiti sve, osim srece i ljubavi.
Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima, a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."