Poučne priče

Zena


Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.

Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.

Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će sve da dodje do nas.

Zena je izasla iz rebra muskarca, a ne iz nogu da bude gazena, niti iz glave da bude nadmocna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zasticena, i blizu srca da bude voljena.

Rastanak

Bez rastanka ne bismo znali koliko nam znače oni od kojih se rastajemo

Stojim na peronu života čekajući voz za odrastanje. Oko mene je gomila nepoznatih, bezličnih ljudi koji se ljube i plaču, piju i nazdravljaju pozdravljaju i otpozdravljaju. Svi putuju s nadom; jedino ja čekam da gorka suza kane i da me konačno odvoji od bezbrižnih dana dečaštva. Pozdravljam te, o, mladosti!

Ta suza je safirno plava od detinjaste naivnosti, smaragdno zelena od mladalačkog poleta i entuzijazma i rubinsko crvena od prve neprežaljene i nezaboravljene ljubavi. Čitav spektar boja i osećanja dotaći će hladnu zemlju nepoznatog mesta i od radosti i patnji moje duše ostaće samo sećanja koja blede. Pozdravljam te, o, mladosti!

Tihu nervozu čekanja pojačava tupi i nepromenljivi ritam koji zadržava misao. To je ritam odgovornosti i samoodlučivanja, kravata i aktn-tašni i besprekornog rada. Od tog i takvog zvuka počeo sam da zaboravljam sve one sitnice koje su mi život značile i zbog kojih sam bezbroj besanih jutara dočekao. Hoću li to preživeti? Pozdravljam te , o, mladosti!

Čujem i vapaj školskih drugova koji poput mene čekaju na nekom svom peronu. Hoćemo li se ikada čuti i videti? Hoćemo li ikad skupiti vremena i snage da ponovimo mladost? Zbog vas mi je najžalije. Pozdravljam te, o, mladosti!

Koliko god covek bio prolaznik u zivotu on ostavlja iza sebe tragove. Neciji su dublji, neciji plici. Ali, sustina nije u tezini coveka, vec u njegovom karakteru, njegovim sposobnostima da zauzme necije srce, da oseti njegovu tugu i njegovu radost. Covekov zivotni put je slepi put i on je svestan da ce mu kad tad on doci glave, zavrsiti se u jednoj tacki. Zbog toga on pokusava iskoristiti svaki sekund, minut, sat, dan, godinu… Neprestana borba za zivot, za unapred izgubljenom bitkom. Sta ga to tera i vodi da se i dalje bori iako zna da ce proci kroz zivot brzo poput voza? Vodi ga dusa koja zna da za nju ne postoji kraj.
Sto pre spoznamo sebe, svoju savest, svoju dusu, svoju prolaznost, zivot cemo shvatiti samo jednu predivnu igru izmedju dve vatre. Vatre ljubavi i vatre bozijeg suda. Svi smo mi brojevi koji se privlace ili odbijaju. Kad pronadjemo svoj broj tad postajemo jaci, visi, bolji, spremniji za put kojim strepimo. Razum treba da vlada osecanjima a osecanja da nadopunjuju razum. Ako jedno nedostaje onda postajemo rastreseni i gubimo nadu za pronalazak svog broja. Pa makar ga nikada ne dodirnuli, lakse nam je kad znamo da postoji, da je stvaran i da je deo nas.

Ne zatvarajte vrata na mojoj prici, molim vas. Ni jedna, ni druga. Ni ona kroz koja se u nju ulazi, ni ona kroz koja se napusta.
Neka duva promaja, da se ne ubajati.
Ako zatvorite ona prva, neko drugi, ko posle vas pokusa da udje, mozda nece imati snage da ih otvori, pa je nikada nece upoznati.
Ako zatvorite druga, neko moze ostati zarobljen u njoj zauvek. A moja prica to ne zeli. Ona je jedna dobra prica, koja cezne za tim da svi budu slobodni.
Molim vas, samo to vas molim...pazite da se vrata ne zatvore. Udjite u pricu, razgledajte, vratite se ako nesto niste razumeli, hvalite, kritikujte, prepisujte, dovedite prijatelje, rodjake, da hvale, kritikuju, kopiraju, prepisuju...
Nemojte da vas ova moja molba zaplasi. Prosetajte kroz pricu, to svakako nemojte propustiti. Videcete, kad izadjete, bicete malo drugaciji nego kada ste usli..ili barem na kratko drugaciji.
Ali molim vas, pripazite samo da vrata ostanu otvorena.

Zivot je...

Zivot je prilika - iskusi je
Zivot je ljepota - divi joj se
Zivot je san - ucini ga stvarnim
Zivot je izazov - suoci se s njim
Zivot je zadatak - izvrsavaj ga
Zivot je igra - igraj se
Zivot je dragocjen - njeguj ga
Zivot je bogatstvo - cuvaj ga
Zivot je ljubav - uzivaj je
Zivot je tajna - pronikni je
Zivot je obecanje - ispuni ga
Zivot je tuga - prevladaj je
Zivot je himna - pjevaj je
Zivot je borba - prihvati je
Zivot je tragedija - uhvati se s njom u kostac
Zivot je avantura - usudi se
Zivot je sreca - zasluzi je
Zivot je zivot - brani ga

Najlijepši dan?
Danas.
Najlakša stvar?
Pogriješiti.
Najveća prepreka?
Strah.
Najveća pogreška?
Napuštanje.
Izvor svih zala?
Egoizam.
Najlijepša razonoda?
Posao.
Najgora propast?
Malodušnost.
Najbolji učitelji?
Djeca.
Primarna potreba?
Komunikacija.
Najveći izvor sreće?
Biti koristan drugima.
Najveća misterija?
Smrt.
Najveća mana?
Loše rapoloženje.
Najopasnija osoba?
Lažljivac.
Najgori osjećaj?
Ogorčenje.
Najlijepši poklon?
Oprost.
Neprocjenjiva vrijednost?
Dom.
Najbrži put?
Ispravan put.
Najugodniji osjećaj?
Unutarnji mir.
Uspješna obrana?
Osmjeh.
Najbolji lijek?
Optimizam.
Najjača sila na svijetu?
Vjera.
Najneophodnije osobe na svijetu?
Roditelji.
Najlijepša od svih stvari?
Ljubav.
Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim.
Pravednost bez ljubavi čini te neumorljivim.
Diplomacija bez ljubavi čini te licimjernim.
Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim.
Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim,
Ljubaznost bez ljubavi čini te svesilnim.
Siromaštvo bez ljubavi čini te ponositim.
Ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim.
Autoritet bez ljubavi čini te tiraniom.
Posao bez ljubavi čini te robom.
Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost.
Molitva bez ljubavi čini te introvetiranim.
Zakon bez ljubavi te pokorava.
Politika bez ljubavi čini te egoistom.
Vjera bez ljubavi čini te fanatikom.
Križ bez ljubavi pretvara se u mučenje.
ŽIVOT BEZ LJUBAVI... NEMA SMISLA...

AKO

Ako mozes da sacuvas razum kada ga oko tebe gube i osudjuju te,
Ako mozes da sacuvas veru u sebe kad’ sumnjaju u tebe,
Ako mozes da cekas a da se ne zamoris cekajuci,
Ili da budes zrtva lazi a da sam ne upadnes u laz,
Ili da te mrze a da sam nikada nikoga ne mrzis,
I da ne izgledas u ocima sveta suvise dobar,
Ni tvoje reci suvise mudre,
Ako mozes da sanjas a da tvoji snovi ne vladaju tobom,
Ako mozes da pogledas u oci pobedi i porazu,
Ako mozes da podneses da cujes istinu koju si izrekao,
Izopacenu od podlaca u zamku za budale,
Ako mozes da gledas svoje zivotno delo sruseno u prah,
I da ponovo priones na posao,sa polomnjenim alatom,
Ako mozes da saberes sve sto imas,
I jednim zamhom stavis sve na kocku
Izgubis i ponovo pocnes da stices,
I nikada,ni jednom recju ne spomenes svoj gubitak.
Ako mozes da se pomesas sa gomilom a da sacuvas svoju cast,obraz i postenje,
Ili da opstis sa kraljevima a da ostanes skroman,
Ako te,najzad,niko,ni prijatelj ni neprijatelj ne moze da uvredi,
Ako mozes da ispunis minut koji ne prasta,
Sa sezdeset skupocenih sekundi…

TADA JE CEO SVET TVOJ I SVE STO JE U NJEMU,
I STO JE MNOGO VISE,
I TADA CES BITI VELIKI COVEK

I stvori Bog ženu...

Kada je Bog kreirao ženu, dugo je radio. Jako, jako dugo...

Jednom od anđela to je bilo čudno pa se pojavio u njegovoj radionici i pitao:"Zašto se s njom baviš tako dugo?"

Bog je odgovorio: "Jesi li možda vidio uputstva za sastavljanje?

Mora bit vodootporna, ne smije biti od plastike, mora imati više od 200 gibljivih dijelova, koje je moguće zamijeniti, njeno tijelo mora besprijekorno funkcionirati, čak i kad se hrani malim količinama hrane i pije samo dijetalno piće.

Mora imati ugodnu vanjštinu koja će se svidjeti svima, ali mora imati i toplu, nježnu i divnu dušu. Mora biti jaka i trpjeti sve nedaće, biti stabilan stup podrške i meko rame za plakanje. Mora imati naručje u kojem mogu sjediti čak četiri djeteta istovremeno.

Njen poljubac mora ozdraviti sve, od raskrvavljenih koljena do slomljenog srca. I za sve navedene uloge, koje mora obaviti, ima - pogledaj u paket - samo dvije ruke"

Anđeo je zastao na tren u čudu, kada je čuo koje su sve funkcije napisane u uputi za sastavljanje i rekao: "Samo dvije ruke? I to pri standardnom modelu? To je previše posla za jedan dan, završi to sutra"

"Ne, neću," protestirao je Bog, "sad sam već tako blizu tome da završim ovu kreaciju, koja mi je prirasla srcu, da se ne želim zaustaviti. već se zna sama ozdravljati i lako radi osamnaest sati na dan. "

Anđeo se približio i dotaknuo ženu pa u čudu progovori "Ali Bože, napravio si ju tako meku"
"Zaista je meka", složio se Bog, "no napravio sam ju istovremeno i čvrstom. Nemaš pojma što sve može istrpiti i što sve može postići"

"Hoće li znati i misliti?" pitao je anđeo.
"Ne samo to", odgovorio je Bog, "znat će procjenjivati i pregovarati, odlučivati i zauzimati se..."

Anđeo je u tom trenutku nešto opazio, podigao ruku i dotaknuo ženino lice.
"Ajoj, mislim, da pušta. Rekao sam ti da je to previše posla za jedan dan." izjavi pobjednosno anđeo.
"Ništa ne propušta", razljutio se Bog i zagrmio "To je suza."
"Čemu suze?" upitao je anđeo.

Bog je odgovorio: "Suza je mogućnost, da izrazi svoje veselje, bolest, brigu, razočaranje, ljubav, osamljenost, žalost i ponos."

Anđeo je bio istinski očaran: "Bože, ti si genije, na sve si mislio. To, što si napravio, je poštovanja i obožavanja vrijedno. Žena je čudo."


Žene znaju da poljubac i zagrljaj liječe slomljena srca. Donose veselje, ljubav i nadu, suosjećajne su i žive za ideale.
No, iako savršen, Bogu se ipak potkrala greškica. Žene, naime, često zaboravljaju koliko zaista vrijede...

"Dok je sjedio sam za šankom u onoj kafani na drugom kraju ulice izvadio je iz džepa treću kutiju . Ponovo mu je palo na pamet da previše puši. Ali, kako ostaviti cigare posle toliko godina, kako provesti veče sa čašom ispred televizora, a bez .
Da, ona mu je govorila da previše puši. Ali ona je inače puno pričala. Nikad nije imao živaca da je sluša do kraja. Te ovo, te ono. Onda joj je, vjerovatno, jednom dosadilo da priča i jednostavno je otišla. Ima tome i pola godine.
Osmjehnuo se. Sjetio se. Imala je divan osmjeh. Mnogo ga je volio. Mada, smijala se običnim glupostima, a on ih nije razumio i nisu mu bile smiješne. Bile su to baš gluposti.
Ma, bolje je što je otišla. Sada, on može da spava na lijevoj strani kreveta, koju je stalno morao njoj da ustupa, da bi ona mogla ležeći da gleda mjesec i udiše svježi vazduh. Nesvjesno je zakolutao očima. Da, mnogo ga je nervirala. A tek ona njena potreba da nikud ne mrda dok ne popije dvije šolje kafe. Objašnjavala je to time, da je boli glava ako ne popije kafu, neki problem sa pritiskom, ili nečim već. Uostalom, to nije shvatao, pa nije ni slušao. Ali sami Bog zna, koliko je puta on žurio, a ona se ljutila, jer joj je trebalo vremena da popije tu svoju kafu lagano. Ne zna za nju, ali njemu je ta njena kafa definitivno dizala pritisak.
Sa druge strane, bez ikakvog razloga je mijenjala raspoloženja. Iz najboljeg je prelazila u najgore. Iz ljubavi u mržnju. Iz radosti u tugu. Nikad to nije razumio. Pričala bi mu nešto o svojoj nesigurnosti u njegovu ljubav, da je brine to da je možda prestao da je voli, da se boji da će mu se neka druga dopasti više od nje. Ali, on ju je volio, zaboga, pa zar bi bio tu, da to nije tako. Samo kad se sjeti. Njen pogled je znao da učini čuda, a kada je držao za ruku, osjećao se toliko lako i nevjerovatno dobro.
Naslonio je čelo na dlan i pogled mu je pao na čašu. Vidio je svoj odraz, onako iskrivljen, rubove usana opuštenе. Odavno se nije smijao, a ljude je izbjegavao, jer nije imao šta da im kaže. Ustvari, nije htio da priča sa njima. To ga je zamaralo, a on nije htio da se zamara. Rađe bi večeri provodio kod kuće, nego u velikom društvu punom neke sreće, njemu nepoznate. Bojao se da prizna sebi da je prazan, isto kao što se bojao da shvati šta mu je.
Bio je svjestan da je jedan od onih što ne umiju da rješavaju probleme. Često su se dešavale situacije kada se davio u njima, te je od čistog nedostatka snage jednostavno sjedio i čekao. Čekao je da jedan od problema nestane sam od sebe, da pukne. Ako bi čekao dovoljno dugo, i ako se ništa slično ne bi desilo, on je išao putem eliminacije. Sklanjao je sam jedan od njih i činilo mu se da bi počeo da diše. Tako je prije nekih desetak godina ostao bez prijatelja, prestavši da se druži sa njim, pošto je imao gomilu problema kod kuće. A i posao je promijenio iz nekih samo njemu jasnih razloga. A ko zna, možda i nije ona otišla, možda je on otjerao. Ko bi ga zna. Mora da je stvorio situaciju da ona ode. Ma sigurno je učinio sve. Jer baš tada je bila neka kolona neprijatnosti u njegovom životu, baš se tada osjećao loše, sve ga je nerviralo. Možda je baš tada prestao da se smije.
Pade mu na pamet kako je već peti dan u istoj majici, ali odmah pomisli kako je to nevažno. A tek njegova kosa. Mada, na kraju krajeva, on nikome nije potreban, stoga, što bi se uopšte mučio oko svog izgleda.
Šanker mu je sipao još jedan dupli gorki list. Učinjelo mu se da je ukus drugačiji. Koga briga.
Prija mu ovo. Dobro je kad ne mora ni sa kim da se priča. Mrzi kad mora ljudima da govori da je dobro. I nije stvar u tome da on nije dobro. On jednostavno nije znao kako je on. U posljednje vrijeme je bio prazan, pa i nije baš znao šta bi odgovorio onima, koji su ga formalno pitali kako je. Znao je da ih to u stvari ne interesuje. Sjeća se, jednom je provjere radi, svojoj koleginici, koja ga je svakog jutra pitala kako je, odgovorio da mu je umrla majka, a ona je u odgovor na to rekla da ni ona nije loše, iako joj ova kiša utiče na raspoloženje. Toliko o tome, pa, što bi se onda on zamarao. Mada, šta ima koga da interesuje kako je i šta radi, boli li glava, kako diše, osjeća li nemoć i iscrpljenost jer je cijelu noć proveo budan i povremeno plakao. Uvjek je znao da je njegovog oca zanimalo kako je on, ali, njegov otac je mrtav već 13 godina. Stoga... Ne, sjetio se, nije samo otac brinuo o njemu. Imao je i nju, ali ona je otišla. A ona je umjela da ćuti i da ga kao dijete gleda i pokuša da mu da savjet odrasle osobe. Često ga je ubijala njena naivnost rasuđivanja, njeni pogledi na svijet kroz naočare roze boje, i njeno dječje prkosno „šta me briga”. A opet, nekim dijelom joj je zavidio na tome, jer je on odavno prestao da bude takav.
Šta da se radi, ljudi dolaze i odlaze, na ovaj ili onaj način. Uvukao je dim, koji je izazvao bol u grlu i vidio da je tri ujutro. Dobro, još jedan dupli pa će poći. Ionako nije žurba. Ionako... Ionako je sada sam. Inbox mu je prazan. Kao i on. U odlaznim pozivima ima samo broj taksija i kolege sa drugog, i to je taj greškom okrenut.
Da li da je nazove? Tri je... pa šta? Juče je bilo podne, pa ipak je nije zvao. Sumnjao je da će biti srećna što ga čuje. Nekako to ne bi imalo smisla.
Ipak je on danima čekao da se ona javi. Jer, imala je taj običaj. Svađali bi se, vraćali se kućama, a onda bi ona zvala ili slala sms. Čekao je tada dva dana, pa deset, a onda je prestao da čeka. Shvatio je. Imala je drugog. Samo je on to kasno shvatio. Zatim je prošao mjesec. Dva. A danas pola godine. I njemu je jasno. Nema ona drugog. On je nju povrijedio. Poznavao je toliko. Ona se jednostavno zainatila, a to je umjela. I svim smrtima na zlo je ćutala. Zainat, bez obzira na bol. Kučka jedna, toliko mu je trebala. Baš je našla kad da se ljuti i vrijeđa. U njegovom životu je bio haos. A ona opet nije imala razumijevanja za to.
Lijepa li je bila tada, na jugu. Vidio je možda treći put u životu i osjetio se kao derle. Poželio ju je i dobio. Predala mu se bez trunke razmišljanja, bez sekunde kajanja. Željela ga je. Govorila je da voli svaki djelić njega. Da, bilo im je lijepo. Sve je zaboravljao, sve obaveze otaljavao da bi sa njom bio. I opet je pričala gomilu gluposti. I smijala se. I grlila ga. Pričala mu je o tome koliko ga voli. Pretvarala ga u svoj život. A onda je počela da plače, tuguje i priča gluposti koje ga ovaj put nisu uveseljavale. Ubijale su ga. Dovodile do ludila. Koliko je samo puta htio da je udari, jer riječi nisu pomagale.
Stavio je cigare u džep, platio račun i poslednji izašao. Napolju je bila kiša. Ona je nije voljela. Odjednom je osjetio bol u grlu, nemoć u nogama. Shvatio je ponovo ono što je oduvjek znao. On je voli kao što ju je oduvjek volio. Ona mu treba. Ona mu je neophodna. Šta je tu je. Nikada joj to neće reći. Ipak, ona je ta koja je otišla. Nikada je neće nazvati.
Te večeri je zaspao kao dijete. Sanjao je nešto lijepo.
Ujutro u šest i trideset je bio ispred njene zgrade, kao nekada, da je odveze na posao. I čekao je. Imao je tremu i gorio od nestrpljenja da vidi njenu reakciju. U deset do sedam je upalio auto i otišao. Sam."

lekcija broj 1
Sedi vrana na drvetu i po ceo dan ne radi ama bas nista.
kada je mali zeka ugledao vranu, upita je:"Mogu li i ja da sedim kao ti i da po ceo dan ne radim nista?"
vrana odgovori: "Naravno, zasto da ne."
I tako zeka sedne na zemlju ispod vrane da se odmara i ne radi nista.
Nakon nekog vremena, iznenada se pojavi lisica, skoci na zeca i pojede ga!
poenta price: da bi sedeo i ne radio nista, moras da sedis jako, jako visoko!

lekcija broj 2
Razgovaraju curka i bik: "Volela bih da mogu da dohvatim vrh drveta", rece curka," ali nemam dovoljno snage".
Pa zasto ti ne bi grickala malo moje balege? odgovori bik.
Ona je prepuna hranljivih sastojaka.
Curka pojede jednu gromuljicu balege i shvati da joj je to stvarno dalo dovoljno snage da se popne na prvu granu drveta.
Sledeci dan, nakon sto je pojela jos balege, popela se na drugu granu. konacno, nakon dve nedelje, ona je ponosno sedela na vrhu.
Ali, ubrzo ju je ugledao farmer, vesto je upucao puskom i tako je smaknuo sa drveta.
poenta price: S*anje te mozda moze dovesti do vrha, ali te ne moze odrzati gore !

lekcija broj 3
Mala ptica je letela na jug nosena vetrom. Postalo je jako hladno, pticica se smrzla i pala na zemlju, na veliko polje. Dok je lezala na zemlji, prisla joj je krava i spustila nesto balege na nju. Dok je smrznuta pticica lezala u gomili kravlje balege, shvatila je kako joj je postalo toplo. Balega je u stvari otkravila! Lezala je tako topla i srecna, pa je od radosti pocela da peva. Prolazeci tuda, macka je cula pticiju pesmu i prisla da to istrazi. Prateci zvuk, macka je otkrila pticu ispod gomile kravlje balege, a zatim ju je spretno izvukla napolje i pojela!
poenta price:
1. nije svako ko te uvaljuje u go*na tvoj neprijatelj
2. nije svako ko te iz go*ana vadi tvoj prijatelj
3. a kada si u velikim go*nima, drzi jezik za zubima!

TEBI KOJI NIKAD NEĆEŠ ZNATI
Nikada moja tugo nećeš znati kako mi je, nećeš saznati da su mi suze za tobom postale svakodnevnice. Polako i teško se navikavam na bol koji je odkad sam tebe upoznala, postao svakodnevan u mome životu, u kojem više nema ni trunke sreće. Jedini smisao pronalazim u svojoj porodici koja je uvek uz mene kad ih trebam.., ali ni njoj ne mogu objasniti zašto sam toliko tužna i povučena u sebe.. Najlepše i najbolje se osećam u kući, tad bar ne srećem ljude i ne moram da pred njima glumim tu sreću od koje nema ni traga a ni glasa. Taj osmeh koji tebi pokazujem, a kao i mnogima...je samo laž i gluma. Ne želim da bilo ko sazna kako i koliko mnogo patim zbog tebe. Lakše mi je malo jer smo daleko, pa ti ne vidiš kako "propadam" zbog tebe! Tražila sam od tebe tako malo, samo da me zavoliš, pružila ti svu svoju ljubav a zauzvrat dobila podsmeh tebe i tvojih drugova! Svima govorim da sam te zaboravila, da sam srećna i bez tebe...to radim da im ne moram stalno odgovarati na pitanje "Kako ljubav?" “Šta ima sa Nenadom?" "Da li ga još voliš?" Tim njihovim pitanjima stalno se vraćam u prošlost, setim te se stalno.., pa zato izbegavam da me to pitaju i govorim im da sam se ponovo zaljubila... da sam tek sad uvidela da si ti bio samo jedan hir i prolazna faza u mome životu. Oni mi i poveruju i tako ja nastavljam da im pričam o toj "Novoj Osobi u mome životu", i da mi ta osoba život znači. Ali...oni ne znaju i neće nikad od mene saznati da ja tebe iako me toliko povređuješ nikad neću zaboraviti a ni prestati voleti. Stranice dnevnika moga života su prazne. Svi oni koji su mi potrebni (ovde mislim posebice na Tebe), nalaze se u tuđim životima... a što je najgore i svi oni koji će doći već su nečije ispisane stranice. Stranice dnevnika moga života će zauvek ostati bele sa tačkom na kraju nečega čega nikad nije ni bilo....

Autorica: Aleksandra B., Teslić

Kad bih ponovo mogla proživjeti život


Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna, umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestanimo brinuti o tome tko nas ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

Erma Louise (Harris) Bombeck
(21. 02. 1927. - 22. 04. 1996.)

Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;

ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;

ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;

ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina kako ti radiš to isto, dozvoli mi.

Ne zahtjevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe....

Možda sam tvoj bračni drug, možda radni kolega, tvoj roditelj, ili jednostavno, prijatelj.. I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvu kakva jesam - to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ...

Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjećeš da u tome kakva sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mjenjaš da bih bila kao ti, nego da me cijenis, priznaš, podržiš i voliš....

Ljubav jednog slepca

Jedan mladić, slep od rođenja, zaljubio se u jednu slepu devojku. Ali, kada mu je jedan prijatelj rekao da je devojka ružnjikava, on je potpuno izgubio interesovanje za nju.

Šteta! On je nju jako dobro »video«. Pravi slepac je bio njegov prijatelj.
Pokušajte da analizirate ono što mnogi ljudi smatraju za slobodno odgovorno ponašanje, i najverovatnije ćete otkriti mehaničke reakcije i programirane odgovore. Umesto da stupe u kontakt sa stvarnošću, ljudi se uglavnom drže unapred utvrđenih stereotipa i krutih principa.
Ono što ljudi vole ili mrze nije suština stvari ili drugih osoba, već samo njihov spoljashnji izgled.

Jednog dana siromašni mladić Howard Kelly,
idući od vrata do vrata, prodavajući robu kako
bi platio studije, ostao je sa samo 10 centi u
torbi… a bio je strašno gladan!
Stoga odluči od sljedeće porodice da traži
nešto za jelo. Vrata mu je otvorila uglađena
dama, koja ga je zbunila do te mjere da, tako
zbunjen, nije znao drugo osim zamoliti čašu
vode umjesto hrane. Žena je primijetila da je
mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela
veliku šolju mlijeka.
Mladić je šolju polako ispio, a zatim upitao gospođu:
“Koliko dugujem?”
“Ne duguješ mi ništa”, odgovori ona. “Moja majka
me učila da se ne traži ništa za ono što se daje
braći iz ljubavi.”
“Onda vam od srca zahvaljujem.”
Kada je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da
se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo
i samopouzdanje i vjera u ljude.

Puno godina je prošlo i ona žena je teško oboljela.
Mjesni liječnici bili su zbunjeni njezinim slučajem i nisu mogli pronaći lijek za njezinu bolest.
Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su čuvenog dr. Howarda Kellya za hitni savjet.
Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentkinja, neobično svjetlo mu je ispunilo oči.
Odmah je otišao u sobu pacijentkinje i prepoznao staru gospođu.Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja.
Odlučio je učiniti sve moguće kako bi joj spasio život.
Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica, a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest koja je gospođu privodila kraju.
Nakon duge borbe pacijentkinja je pobijedila bolest.
Potpuno je ozdravila!
Kad je gospođa bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava, dr. Kelly je u administrativnom birou zamolio da napišu račun i pošalju mu ga u njegovu kancelariju.
Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu liste dodao jednu napomenu.
Zatim je zamolio da se uruči bolesnici.
Gospođa se bojala otvoriti kovertu, strahujući da će naći račun koji neće biti u stanju da plati.
Konačno se odlučila, ali nešto je privuklo njezinu pažnju.
Na dnu računa je pisalo:
“Plaćeno prije puno godina jednom šoljom mlijeka!”

Razmazeni kralj

Jednim kraljevstvom vladao je vrlo glup
i razmažen kralj. A posebno su ga ljutile
neravnine na cestama njegovog kraljevstva.
Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo
da pješači. I baš iz tog razloga naredio je da
se svi putevi u kraljevstvu prekriju udobnim
i mekanim životinjskim krznom. Kad je to čula
dvorska luda, obuzeo ju je grohotan smijeh.
Bez imalo bojazni posavjetova kralja:
“Dragi kralju, pa to je nemoguće! A i čemu
trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva
komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.“


Kralju se svidje savjet dvorske lude. On učini tako
i nastadoše prve cipele.

Promeni strategiju

Neki slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome
je pisalo:
“Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.
Savio se da bi mu pružio novac i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka i ugledao da je šešir pun novčića i novčanica.
Prepoznavši ga po koracima, slijepi prosjak ga je upitao da nije on nešto napisao na kartonu i šta je napisao.
Prolaznik mu je odgovoro:
“Nisam napisao neistinu – samo sam napisao tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi.
I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:
“Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.

Pouka:
Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjećeš da će stvari krenuti na bolje.

Prica o jednom ljubavniku


Bio je jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se povukao potpuno u svoju dušu i mislio je da će sagorjeti od ljubavi. Svijet za njega nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu nije žuborio, harfa mu nije ječala, sve je bilo utonulo, i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla, i on je puno radije volio umrijeti i propasti, nego se odreći posjedovanja lijepe žene koju je volio. Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorjela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se morala pokoriti, i došla je, i on je stajao raširenih ruku kako bi je privukao sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on s grozom osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljeni svijet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo ususret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu, imao je cijeli svijet na srcu, i svaka zvijezda na nebu plamtjela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu. On je volio, i pri tom je našao sebe samog.

Većina njih, voli da bi pri tom izgubila sebe.
Herman Hese

Prica o nasim strahovima


Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.

Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.
Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.
Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.

Budjenje


Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu djecu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspijevaju da shvate ljepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspijeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Žive u košmaru.

Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dječijeg vrtića, ali ne treba im vjerovati. Ne vjerujte u to. Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
„Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.“
Buđenje nije prijatno. Čovjek lijepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umrijeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produžim naprijed svojim putem, da i dalje igram svoj ples.
Entoni De Melo

_________________

Dečače naučiću te šta je ljubav.

Kada bude dockan i mesec visoko nad jezerom izađi na vodu.
Izađi, ali tiho, kao što se prohodi kraj kolevke novorođenčeta.
Izađi, bez straha, odlučno, ali i oprezno.
Izađi i lezi u meku i lepljivu rogozinu na obali.
Lezi, utišaj nozdrve i priguši svoj dah.
I doći će trenutak, o, siguran sam u to.
Košuta plaha napustiće svoj zabrani oslušnuti večernji muk.
Korakom lakim i poletnim izaći će na vodu.
Prići će visokoj trsci na glinenoj obali.
Prići će mekoj i lepljivoj rogozini.
Prići će i zagledati se u tebe svojim krupnim očima.
I tada, ako budeš dovoljno smeon,
ako budeš dovoljno čista srca,
dve duše, životinjska i ljudska, stopiće se u jednu.
Bez laži, bez izlišnih reći, bez straha.
I steći ćeš prijatelja za ceo život.
Zato što samo to uistinu za ljubav treba,
malo smeonosti i čista srca.
Kalidasa

Kad vas ljubav pozove


... pođite za njom, premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrijediti. A kad vam progovori, vjerujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k’o što sjeverac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja. Samljeće vas, do bjeline. Umijesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hljeb za svetu Božju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svog srca i u spoznaji toj postali dio srca života.



Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, u svijet koji ne poznaje godišnja doba, gdje ćete se smijati, al’ ne punoćom smijeha svog, i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima osim sebe. Ljubav ne posjeduje, niti dopušta da je posjeduju; jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”, već: “Ja sam u srcu Božjem.” I nemojte misliti da možete usmjeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima, usmjeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite, a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što pjeva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; i da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; da otpočnete u poslijepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, a potom da usnite sa molitvom za voljeno u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama…

Sreća ili Nesreća


Starac i sin radili na farmi.
Imali su samo jednog konja.
Jednog dana konj je pobjegao.

- Strašno! – saosjećale su
komšije – Kakva nesreća.

- Sreća? Nesreća? Ko bi ga
znao… – odgovarao bi starac.

Iduće sedmice konj se vratio
s planine, a s njim je došlo
još pet divljih kobila.

- Kakva sreća! – uzviknule su komšije.

- Sreća? Nesreća? Otkud da znam. - odgovarao je starac.

Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu, pao s nje i slomio nogu.

- Kakva nesreća! – rekle su opet komšije.

- Sreća? Nesreća? Nikad se ne zna. – rekao je starac.

Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin sa slomljenom nogom nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.

- Sreća? Nesreća? Ko to može znati!!!

Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lijep da se svako ko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čini na oholog Narcisa kome je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao opčinjen sopstvenom ljepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvijet. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
„Zašto plačeš?” – pitale su ga.
„Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
„Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza posmatraš njegovu ljepotu.
„Narcis je bio lijep?” – upita jezero iznenađeno.
Ko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade.

Jezero je na trenutak zaćutalo, a zatim reklo:
„Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao da vidim kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita ljepota.”



Čiji se lik oslikava u dubini vaših očiju?

Zasto zene placu ?


Dječak upita svoju majku: “Zašto plačeš?”
“Zato što sam žena” – odgovorila mu je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš.
Kasnije je upitao oca: “Zašto mama plače bez ikakvog razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što mu je otac znao reći.Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Na kraju je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
“Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”
Bog odgovori:
“Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju porodicu u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njeno dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove greške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njenu snagu i odlučnost da stalno bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njeno na korišćenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njenom tijelu, ili u načinu na koji se češlja.
Ljepota žene mora se vidjeti u njenim očima, jer to je ulaz u njeno srce – mjesto gdje stanuje ljubav.”