Poučne priče

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”

U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”

U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”

Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla
da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:

“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”

Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na
kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.

Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:

“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:

“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”

Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.
Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela. Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Andrić

Kažu da nije moguce pripitomiti vuka... jednom je covek našao mladunce staro tek nekoliko dana, lovci mu bejaše ubili majku, i taj se covek sažali, uzme malog vuka i odgaji ga sa svojim psima kojih na imanju tog coveka beše šest.
Vuk odraste stasit i snažan ali ne krvolocan, pokacio bi se on tu i tamo sa psima, ali više kroz igru, nikad zbog hrane ili skloništa. I život mu bi uz coveka prilicno udoban, bio je veran i voljen, okružen prijateljstvom i kiselo-slatkim osecajem sigurnosti. Nikada ga covek nije izneverio, ni u ljutnji ga nije cušnuo ni udario, beše ga prilicno zavoleo.

Kad navrši drugu godinu, vuk poce da se oseca cudno, nije ga ispunjavala igra sa psima, malo je jeo, gotovo ništa, postade mu covekov dodir nepoželjan, iako je ranije uživao, ližuci ruke koje ga miluju. Dane je provodio nervozno šetajuci uz ogradu iako joj ranije nije smeo ni prici. Poce da zavija na mesec.... Covek se silno razžalosti kad shvati da vuk nije više srecan na njegovom imanju, te mu poce spremati od kokoši do prepelice za jelo, mekane dušeke od slame poce podmetati pod njega dok spava, mekom vunom ovcjom ga je pokrivao i sve od sebe je davao da mu ugodi.....uzalud.....vuk još glasnije cu zov svoje prirode i još glasnije poce da zavija na mesec....Iz straha da vuk ne pobegne u šume, covek ga zatvori.....zatvori ga u svoje štale i zaveza na lanac....zazida prozore i ostavi samo malu šupljinu ispod vrata da mu dotura vodu i meso.


Prva noc je bila najgora.....vuk je još žalosnije zavijao u strahu da mu je neko ukrao mesec, ne naviknut na lance i neshvatajuci šta mu se desilo, beše se silno ispovredivao, ogulio kožu oko vrata i šape, pet zuba mu osta na lancima, a oci oslepeše, dal od mraka ili tuge il po malo od oboje. Zavijao je tako glasno i tako tužno da su ga culi i u susednom selu, ptice pobegoše sa grana, kokoši se sakriše u senu, šuma zamre, život zastade.... Druge noci vuk izmucen i umoran promuklog glasa pade, trece noci se nije ni cuo, a kad se ne oglasi ni cetvrte noci, covek otvori štalu i nadje vuka mrtvog kako leži ulepljen od svoje krvi, sa sopstvenim srcem, zagriženim u zubima....

Zasto zurimo iz detinjstva da odrastemo,a kad odrastemo zeleli bi da opet budemo deca,
zasto trosimo zdravlje da bi stekli novac,a onda trosimo novac da bi vratili zdravlje,
razmisljamo teskobno o buducnosti,zaboravljajuci sadasnjost i na taj nacin ne zivimo ni u sadasnjosti ni u buducnosti...?
Bog me uhvati za ruku i rece:,,Da naucis da nikoga ne mozes prisiliti da te voli,da naucis da nije bogat onaj koji ima najvise,nego onaj kome treba najmanje,da je potrebno nekoliko sekundi da se povredi voljeno bice,a potom su potrebne godine da se izleci,da naucis da oprastas drugima,a da oprostis i sebi,da spoznas da postoje osobe koje nezno vole,a da to ne znaju izreci,da novcem mozes kupiti sve osim srece,da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o tebi,a ipak te voli...Ljudi ce zaboraviti sta si u zivotu stvorila,ali nikad nece zaboraviti kakve si osecaje u njima probudila''!

Ljubav pričeka čovjeka pokraj puta.
- Povedi me sa sobom – reče mu.
- Tvoja je odjeća tako pohabana – reče joj čovjek.
- Odjenuću te u najljepšu odjeću – nastavi ljubav. – Povedi me sa sobom.
- Moj je dom malen – opravda se čovjek. – U njemu ne bi bilo mjesta i za tebe.
- Udomiću te u najljepše prostore – ustraja ljubav. – Povedi me sa sobom.
- Tvoj je govor tako običan – primijeti čovjek.
- Progovorićeš najljepšim jezikom svijeta – reče ljubav. – Povedi me sa sobom.
- Po čemu ću znati da je sve ovo što govoriš istina? – upita čovjek.
- Po tome što mi je više stalo do tebe nego do toga šta ćeš sa mnom učiniti – reče ljubav.

Stjepan Lice

Bili su vrlo mlad bračni par, tek par mjeseci u braku. No, čak i za to malo vremena mogli su da shvate da brak i nije baš ono kako su ga sebi ranije predstavljali.

U suštini, nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još uvijek su osjećali jako silne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali.

A prije!! Samo do prije par mjeseci, kao da su se takmičili ko će prvi reći „Volim te“. Ili ko će to više puta reći u jednom danu. Ili ko će to da dokaže na interesantniji i origilnalniji način. I nije padalo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i sa ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo da svoja osjećanja pokažu jedno drugome.

I u jednom trenu kao da se sve iz korijena promijeni. Do te mjere su bili napeti u posljednje vrijeme, da su i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bili dovoljan povod da se ozbiljno posvađaju i izvrijeđaju.

Već sasvim očajni i istrošeni od novonastale situacije, jedno veče odlučiše da sjednu i porazgovaraju o svemu. I, ako je moguće, da pokušaju da nađu neko rješenje, koje će biti na obostranu korist.

Nijedno od njih dvoje nije htjelo razvod, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi da to i iskažu. Dugo su sjedili tako ćuteći jedno naspram drugog, razdirani iznutra protivuriječnim osjećanjima i mislima, pitajući se neprestano, šta bi bilo najbolje rješenje.

I odjednom muž poskoči:

- „Palo mi je nešto na pamet!“ – reče sa neskrivenim zanosom u glasu. „Hajde da zasadimo jedno drvo u bašti i to neka bude ‘Naše drvo‘!! Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene – razvešćemo se. Ali ako se primi i počne da raste i da se razvija – nikada više nećemo sebi dozvoliti nijednu misao o razvodu. A za to vrijeme, možemo da spavamo i u odvojenim sobama.“

„I šta misliš, jesi li ZA?“ – upita je nesigurno i uperi u nju pogled prepun očekivanja.

U prvi tren ženi se to učinilo kao prilično čudna i suluda ideja – da im budućnost braka zavisi od nekakvog drveta. Ali kad je pak malo razmislila o bezizlasnosti njihove situacije – na kraju pristade.

Sljedećeg jutra otidoše zajedno do obližnjeg rasadnika i kupiše jedno omanje drvo. Dođoše kući, izabraše pogodno mjesto u bašti i međusobno se pomažući – zasadiše ga.

Prošlo je oko mjesec dana od toga dana.
Jedne noći sudariše se, u tami njihove bašte. U pogledima im se izprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.

Oboje su u rukama imali po kantu vode.
Svake su noći išli da zaliju drvo…

U neka davna vremena živješe ljudi bistrog uma i plemenite duše. Lutali godinama po različitim krajevima tražeći mjesto za svoj dom. Kad dođoše do Velike Rijeke, riješiše da tu i ostanu. Podigoše svoje kuće, napraviše svoje selo, i izradiše veliko, brojno i zdravo potomstvo. Izabraše sebi i kralja po imenu Razum. Dobiše i vjeru, jezik i pismo. I tako nastade narod. Biješe nadaleko poznat po svojoj čestitosti i mudrosti.
Vrijeme je prolazilo. Život im biješe bogat. Ali sve što je dobro, privuče i zavidne ljude. Iz vrlo udaljenih krajeva, gdje su vladale nesloga i mržnja, a kraljica im bila Zavist, krenuše da napadaju ovaj narod. Rušili su im kuće, otimali djecu, palili knjige…
No, narod biješe hrabar i neustrašiv. Zato Zavist riješi da ubije Razum. Tako i bi. Narod osta bez kralja te odluči da vlast pripadne njegovoj ženi. Ona se zvala Čast. Imala je kćerku Slobodu i sina Život. I umjesto da bez razuma narod propadne, oni su sa Časti postali još jači. Čast je vladala pošteno i dostojanstveno. Bila je skromna, iskrena i pravedna. Kćerka joj je u svemu pomagala. Sloboda je bila najljepša djevojka na svijetu i voljena u narodu.
Zavist, već bijesna, pokuša da ubije i Čast, ali bez uspjeha. Zatim pokuša da otme Slobodu, ali je i ona bila neuhvatljiva. Narod ih je dobro čuvao, baš kao što se čuva najveći zavjet predaka. No, Zavist nije mirovala. Tražila je put do zla. Tako nagovori Život da se odrekne majke i sestre dobijajući za uzvrat obećanje – vječnu slavu i vlast. Život je povjerovao. Na prevaru zatvori Čast i Slobodu u kutiju zaborava. Postade kralj. Narod se uplaši novog kralja jer Život bez Časti i Slobode je Život sa strahom. Tada su istina i nada daleko, a tuga i zlo prve komšije. Zavist je imala kćerku Laž koja se po nagovoru majke uda za kralja. Uz nju Život postade još suroviji, a narod nesrećniji. Život i Laž dobiše kćerku Prevaru i sina Zaborava. Dođoše još crnji dani. Narod je propadao svakim danom sve više. Od razumnog, časnog i slobodnog, ostade samo prevareni narod. I – zaboravljen.
Ne prođe mnogo, a Zavist odluči da ode odatle jer više nije imala na čemu da im zavidi. Sa njom odoše i kćerka Laž i unuk Prevara jer im je, ovakav kakav je, Život dosadio. Kad je kralj ostao sam, sa sinom Zaboravom, osjeti neizmjernu tugu i pokajanje za ono što je učinio svom narodu, te pade u postelju. Sin se sažali nad svojim ocem te odluči da nađe kutiju zaborava. Nije je bilo teško naći.
Bila je na putu, zaboravljena. Obradovao se, ali ju je uzalud pokušavao otvoriti. Sjedio je tužan danima pored očeve postelje nadajući se da će nekim čudom ozdraviti.
Jednog dana vidje ga mali dječak zlatne kose i upita ga:

“Poznaješ li ti Čast i Slobodu?”

“Ne, ja sam se rodio poslije njih,” odgovori Zaborav, “ali ih poznaje moj otac Život.”

“Slušaj me dobro,” reče zlatokosi, “ako želiš da Život ozdravi, moraš ispuniti tri zadatka-želje. Tako će se kutija zaborava otvoriti.”
Prva želja: Učini da Život zauvijek zaboravi na Zavist, Laž i Prevaru.
Druga želja: Vrati narodu Čast i Slobodu!
Treća želja: Ne dozvoli da jezik tvog naroda padne u zaborav!
Zaborav sve tako učini, pa se Život iznova probudi. Uz njega su i Čast i Sloboda živjeli dugo i srećno. Žive i danas ali ih treba čuvati od kutije zaborava.

Nikola Borovčanin

Strašno je vidjeti čovjeka koji vjeruje da je potpuno i nesumljivo sam, jer u njemu ima nešto tragično, čak i sveto, a u isti mah jezivo i sramotno. Uvijek – kazao je – nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista nego se mijenja zavisno od uloge koju treba da odigramo u životu: masku profesora, ljubavnika, intelektualca, prevarenog muža, junaka, nježnog brata. Ali koju masku stavljamo ili kakva nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas niko, baš niko na svijetu, ne posmatra, ne motri na nas, ne sluša nas, ne zahtijeva ništa od nas, ne zastrašuje nas, ne nasrće na nas? Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovjek tada suočava s Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savješću. Možda niko neće oprostiti onome ko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu.

Ernesto Sabato

Dragi sine,
Mogu samo da kažem da mi je žao sto sam te iznevjerila, i da se nadam da ćeš mi jednog dana oprostiti. Sjećam se da si u jednoj pjesmi napisao da je slomiti nekome srce isto kao da ga lomiš sebi, i sada znam koliko je to tačno.
Ubija me pomisao da sam te izgubila. Voli te mama.

Ponovo mi je sedam godina. Moja majka nikako nije mogla da zna da joj je ostalo manje od deceniju života, ali je vjerovatno čula otkucaje sata. Ugledala je djelić plavog neba i pobjegla. Trideset godina je voljela drugog čoveka. Iako sam znao da je morala da slijedi svoj san isto kao i ja, dio mene odbijao je da joj da blagoslov. Osjećao sam da moram da stanem na očevu stranu, zamišljajuci da je život fudbalska utakmica koja se može dobiti zahvaljujući odnosu snaga. Napisao sam joj kako više ne mogu biti blizak sa njom, kao da sam morao da biram stranu. Boljelo me je što sam joj to napisao, i ta rana krvari i dan danas, kada shvatim kakva sam uobražena budala bio, jer ću se ja odmah poslije toga zaljubiti u Trudi i razvesti od svoje žene slijedeći svoj san.
Moja majka je radila kao bolničarka, ali je odrastala naviknuta na tajne, grudvica opake bolesti je rasla u njoj, do trenutka kada bude priznala sebi ili bilo kom drugom da nešto nije u redu, bolest će se proširiti na limfne žlijezde i postaće neizlječiva.
Trudi, ja i djeca došli smo da se oprostimo sa njom.
Eno je sjedi u uglu sobe, vezana za mašinu za dovod kiseonika, lica i tijela otečenog od lijekova i steroida. Pedeset i tri su joj godine.
Oči su joj sjajne, vlažne i još lijepe. Da li se pomirila sa sudbinom da umire?
Malo govorimo, a puno ljubavi dajemo, zakasnjela priznanja pomirenja i opraštanja. Konačno shvatam svoju majku, znam šta je žrtvovala i više ne pokušavam da joj sudim, da budem očev smrknuti zamjenik, i više je nikada neću vidjeti.
“Volim te mama. Uvijek sam te volio”.

Nekoliko mjeseci poslije sahrane, moj otac će se, u pedeset devetoj godini, suočiti sa sopstvenom smrtnošću.
Ležao je u bolnici, rak je zahvatio prostatu i bubrege.
“Tvoj slavni sin došao je da te vidi, Erni”.
“Zdravo tata”
Uzimam ga za ruku i blago masiram meki trougao između palca i kažiprsta. Nisam ga držao za ruku otkako sam bio mali.
“Prevalio si dugačak put da vidiš svog starog”
Tada, uz nešto nalik na električni udar, opažam da su nam šake iste, potpuno jednake. Zašto nisam to ranije primijetio?
“Pogledaj tata imamo iste šake.” Ponovo sam dijete koje se očajnicki trudi da zadobije njegovu pažnju.
“Jeste sine, ali ti si svoje bolje upotrijebio nego ja.”
Osjećam kako mi se u grlu otima nešto poput ptičicie i jedva dišem. Grčevito razmišljam, u uzaludnom naporu da se prisjetim da li mi je ikada rekao nešto ovako pohvalno, da li je ikada priznao da sam nešto uradio ili postigao.
Čekao je ovaj trenutak kada će njegove riječi biti ubistvene. Oči su mu sklopljene, nježno ga ljubim u sredini čela i šapućem mu da je dobar čovjek i da ga volim. Propustiću sahranu oba roditelja. Jednostavno bojao sam se da budem tamo.

Tri godine poslije smrti mojih roditelja, Trudi i ja kupićemo kuću iz šesnaestog vijeka, na imanju od šesnaest jutara parkova i šuma.
Tokom jednog jutarnjeg hodočašća po imanju mojoj će životnoj saputnici sinuti ideja – želi da iskopamo jezero!
Jezero će kako kaže donijeti toliko potrebnu svjetlost na ovoj sumornoj poljani.
Iako ja negodujem zbog pomisli na rvanje sa birokratijom oko papira, nju nije lako obeshrabriti i iskustvo me je naučilo da u većini slučajeva najbolje da vjerujem njenim instinktima. Radovi počinju a ja sam na turneji.
Dobijam telefonski poziv: “Imam loše vijesti o jezeru, morali su da prekinu iskopavanje”, “Pronašli su leš!”
Sada već mogu samo da mucam. “Č-č-čiji leš?”
Riječ je o obrednom ubistvu, ruke su joj vezane na leđima, i desilo se pre oko četiristote godine prije naše ere.
Djevojku je možda ubio neki pljačkaški odred, ili je bila kažnjena kao vještica ili nevjerna supruga.
Okolnosti ne ukazuju na uobičajen pogreb, obredni značaj vode kod keltskih plemena znači da jezera, izvori i rijeke predstavljaju dveri ovoga svijeta. Nikada nećemo saznati šta se desilo, s druge strane mračna energija ovog događaja se održala na tom mjestu gdje je Trudi uporno željela da napravi jezero.
Naša gospa iz jezera leži u otvorenom kovčegu, prvi put u dva milenijuma licem okrenuta prema nebu, s buketom cvijeća na grudima.
U izmaglici na daljoj obali stoji usamljeni gajdaš, i jecanje njegove tužne melodije dopire do nas i naše Gospe.
Poklapaju kovčeg, i molimo se za vječni spokoj njene duše. Ceremonija je završena.
Osjećam potrebu da nekoliko trenutaka provedem sam sa Gospom.
Pitam se zašto je baš naša porodica morala da nađe nju. Polje je vijekovima obrađivano, ali ona je ležala tamo, neotkrivena.
Razmišljam o svojim roditeljima, o tome da im nisam bio na sahrani, i pitam se jesam li u ovom slučaju želio da se na simboličan način iskupim za to.
Oko svježe humke groba obilno rastu divlje perunike, ali i neko sižušno plavo cvijeće koje sam već vidio negdje.
Kleknuvši da ga osmotrim, vidim da u središtu pet plavih latica nalazi se žuta petokraka zvijezda, to je onaj cvjetić koji sam prije mnogo godina vidio, cvjetic između dva kamena koji je žudio za svjetlošću.
Berem stabljiku s tri cvjetića iz bokora i prevozim se preko jezera do kuće.
Pronalazim Trudi u biblioteci.
“Ti si dijete sa sela, i znaćeš kako se ovo zove.”
Ona ih zamišljeno gleda, vrteći stabljiku tako da sićušni plavi cvjetovi plešu na svjetlosti.
“Ovo su nezaboravci”, kaže, smijući se.
“Zašto te zanima kako se zove?”
“O, duga je to priča. Ne mogu da opišem jato uspomena koja naviru”
Livada je danas mnogo veselije mjesto, a novo jezero je stjecište barskih ptica, i na njegovim obalama se gnijezde patke, guske i labudovi.
Naša Gospa tu počiva ispod vrbe, među plavo- žutim nezaboravcima.
Volim da mislim kako je konačno pronašla smirenje, i kako je ono što je bilo raštimovano nekako popravljeno. I moja raštimovana muzika je popravljena.

Sting

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:
“Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?”

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se je snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:
“Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu! I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli. Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.
Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom.”

“I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?”

“Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra…prostim riječima: samo savršenstvo!”

“I tada ste se oženili?!” – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

“Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!”

Nađi vremena za rad, rad je cijena uspjeha.
Nađi vremena za razmišljanje, razmišljanje je ključ moći.
Nađi vremena za igru, igra je tajna vječne mladosti.
Nađi vremena za šutnju, šutnja je osnova mudrosti.
Nađi vremena za ljubaznost, ljubaznost otvara put ka sreći.
Nađi vremena za smijeh, smijeh je muzika duše.
Nađi vremena da voliš i budeš voljen, ljubav je privilegija bogova.
Nađi vremena da se osvrneš oko sebe, u samoživosti je dan kratak.

Da ne bi izgovarao previše ludosti, Bog je čovjeku dao deset prstiju
i na svakome od njih po jedan mudar savjet

Prvi, tvoja riječ neka bude DOBRA.

Drugi, tvoja riječ neka bude ISTINITA.

Treći, tvoja riječ neka bude PRAVEDNA.

Četvrti, tvoja riječ neka bude VELIKODUŠNA.

Peti, tvoja riječ neka bude HRABRA.

Šesti, tvoja riječ neka bude NJEŽNA.

Sedmi, tvoja riječ neka bude UTJEŠNA.

Osmi, tvoja riječ neka bude ULJUDNA.

Deveti, tvoja riječ neka bude PUNA POŠTOVANJA.

Deseti, tvoja riječ neka bude MUDRA.

I ONDA – ZAĆUTI!

DOKTORE, BOLI ME DUŠA

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.


Goran Tadić

Stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju

Dva andjela putnika zaustavila su se da prenoce u kuci jedne vrlo imucne porodice. Porodica je bila netakticna i nije im odobrila da se smeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuce. Dok su raspremali lezajeve na podu, stariji andjeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mladji andjeo upitao zasto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine”.

Sledecu noc, andjeli su dosli da prenoce u kucu jednog vrlo siromasnog para, ali muskarac i njegova zena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon sto su sa njima podelili ono malo hrane sto su imali, bracni par je dozvolio andjelima da spavaju u njihovom krevetu gde ce se moci dobro odmoriti. Kada su se sledeci dan probudili, andeli su pronasli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posedovali, cije je mleko bilo njihov jedini izvor prihoda, lezala je mrtva na polju. Mladji andjeo bio je besan i upita starijeg andjela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi covek imao je sve, i ti si mu pomogao popravivsi rupu u njegovom zidu; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine” odgovori stariji andjeo.

“Kada smo bili u podrumu one vile, primetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. S obzirom da je vlasnik bio opsednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogucim da pronadju to zlato.”

“Nocas, dok smo spavali u krevetu siromasne porodice, andjeo smrti dosao je po zenu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine”.


--------------------------------------------------------------------------------

S Tugom jednostavno treba umeti.
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primecujes pa ce se kad tad okrenuti i otici, iako ti se u prvi mah cini da ce zauvek cvileti kraj stola.
I pazi...
Poklonis li joj samo mrvicu paznje nece se smiriti dok ti ne uvali citavu korpu.
I onda si gotov.
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih musterija.
I nikad te vise nece zaobici.


--------------------------------------------------------------------------------

Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h na dan nije dovovljno, setite se tegle od kiselih krastavaca i kafe.

Profesor je stajao pred grupom studenata na casu filozofije i drzao neke predmete iza sebe. Kada je cas poceo, bez reci je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio je lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.

Sledeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli. Pitao je jos jednom da li je tegla puna. Studenti su skruseno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dve soljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali.

"Sada!", rekao je profesor, dok je smeh zamirao, "hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vas zivot. Teniske loptice su vazne stvari u vasem zivotu: vasa porodica, vasa deca, vase zdravlje, vasa vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamencici su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu peskom nema mesta za kamencice i teniske loptice. Isto vazi u zivotu.

Ako potrosite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikada necete imati mesta za one vazne stvari. Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu. Igrajte se s decom. Nadjite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na veceru. Ponasajte se ponovo kao da vam je 18. Uvek će biti vremena da se ocisti kuca i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista vazne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak."

Jedna od studentinja je podigla ruku i upitala sta je predstavljala kafa. Profesor se nasmejao. "Drago mi je da ste to pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvek ima prostora za soljicu kafe sa prijateljem."


--------------------------------------------------------------------------------

Razgovor

"Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi - "Moje je vreme vjecnost" .
"Sta si me htio pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:

"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."

Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?"

Osmehujuci se, Bog odgovori:

"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima.
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci.
Da nauce oprastati, tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce, da se novcem moze kupiti sve, osim srece i ljubavi.
Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima, a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."


--------------------------------------------------------------------------------

Mala kutija

Pocetak price ide daleko u proslost, kada je neki muskarac kaznio svoju petogodisnju cerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bio je Bozic. Sledeceg jutra je devojcica donela malu kutiju na poklon i rekla:
“Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema nicega, jako se naljutio. Cerkicu je prekorio:
“Ako nesto poklonis, ocekuje se da se u kutiji nesto nadje !”
Devojcica ga je zalosno pogledala i s suznim ocima rekla:
“Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred cerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oprostaj.
Do kraja zivota cuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osecao izgubljeno i ocajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je cerka spremila unutra.

Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog. Ne postoje vaznije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su andjeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteskoce i podsete nas na to, kako se leti.


--------------------------------------------------------------------------------

Sad je Vreme

Jednu malu devojcicu cesto su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za veceru. Jednog dana dok je birala krompir, sisao je i njen otac u podrum
"Sta to radis?" - upitao je.
"Pokusavam da nadjem najsitnije krompire koje cemo iskoristiti za veceras. Krupnije i bolje krompire iskoristicemo kasnije."

Otac se smesio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izrucio nartag na gomilu.
"Ako tako postupas uvek cemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveci, najbolji krompir za danas, pa cemo uvek jesti najbolji krompir!"

Ono sto najbolje mozemo da ucinimo svojim bliznjima ne treba da cuvamo za neko buduce vreme. Ta buduca prilika mozda nikada nece doci. Ako se trudimo da sada zivimo najboljim zivotom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li cemo biti takvi i u buducnosti.
Izaberite sada samo ono sto je najbolje i uvek najbolje.


--------------------------------------------------------------------------------

Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.

Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.

Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će sve da dodje do nas.

Zena je izasla iz rebra muskarca, a ne iz nogu da bude gazena, niti iz glave da bude nadmocna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zasticena, i blizu srca da bude voljena.


--------------------------------------------------------------------------------

Košulja srećnog čoveka


Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova kćerka pozvala je lekare iz svih kraljevina na svetu da pomognu ozdravljenju njenog voljenog oca. Kad lekari nisu uspeli da pomognu, princeza je pozvala čarobnjake. „Samo ukoliko obuče košulju srećnog čoveka, bolesni sultan može biti spasen“, glasila je preporuka najmudrijeg od svih.

Princeza je naredila konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva. Konjanici su tražili srećnog čoveka i među bogatim i među siromašnim ljudima. Bogati nisu mogli da budu potpuno srećni, jer je uvek postojalo nešto što oni nisu mogli da poseduju. Drugi ljudi govorili su da je takva potpuna sreća nemoguća i da tako nešto ne postoji.

Shvativši da srećnog čoveka neće pronaći, a u strahu da li će sultana zateći živog, krenuli su natrag u dvor prečicama. Na jednom proplanku, sedeo je mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali. Vođa konjanika, već očajan što nije ispunio zadatak, pitao ga je "Jesi li ti srećan čovek?!"

Na opšte iznenađenje, mladić odgovori da je srećan. Nisu mu verovali da može biti srećan tu, na tom proplanku kraj nekoliko ovaca... Mladić im je objasni da je srećan, jer je potpuno slobodan...

Konjanik naredi: "Daj košlju!"

Mladić ravnodušno reče "Nemam"...

Savršeno srce

...Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?” Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana (ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Narod je započeo - kako može reći da mu je srce ljepše? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. „Mora da se šališ", rekao je "Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza."

”Da" - rekao je starac, "tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam..."

Konj se razboleo.
Dosao veterinar i prepisao seljaku lek za konja.
Tri dana da mu daje, ako konju ne bude bolje morace da ga ubiju.
To cula svinja.
Prvi dan , konju nije bolje, drugi dan takodje. Pridje mu svinja i kaze: "Molim te ustani, moras da ozdravis" ali konj ne ustaje.
Treci dan - konj ne ustaje.
Svinja ga opet moli, kaze mu da ce da ga ubiju ako ne ustane.
Odjednom konj ustaje i polako izlazi iz stale.
Svi se raduju i seljak kaze veterinaru:
"Ovo moramo da proslavimo, veceras cu da zakoljem svinju".

Poenta price: Ne mesaj se u tudja posla!



--------------------------------------------------------------------------------

Odjednom uz put su poceli da se raspravljaju, i jedan je udario drugog.
Udareni se osetio povredjen, ali bez reci napisao je ovo na pesku.

" Danas sam dobio udarac od mog najboljeg druga."

Produzili su tako sve dok nisu nasli jednu oazu gde su odlucili da se okupaju.
Onaj sto je dobio udarac zamalo sto se nije udavio kupajuci se, ali zivot
mu je spasio onaj drugi. Kad je dosao sebi taj sto se zamalo nije udavio,
izgravirao je na jednom kamenu:

" Danas mi je najbolji drug spasao zivot!"

Drugar koji je udario svog najboljeg prijatelja pitao ga je:
"Kad sam te udario ti si napisao na pesku, a sad graviras na kamen, zasto?"

Drugar mu je odgovorio:
"Kad neko napravi lose, to treba da zapisemo na pesku da bi vetrovi
izbrisali, ali kad neko uradi dobro, to treba da izgraviramo na kamenu
da nista ne moze da ga izbrise!"

Nauci se da zapisujes "rane" na pesku, a "srecu" ugraviraj na kamen.


--------------------------------------------------------------------------------