Poučne priče

1. Ako ste previse
otvorenog uma, ispast ce vam mozak.

2. Ne brinite se oko toga
sto ljudi misle, oni to rijetko rade.

3. Odlazak u crkvu ne
cini vas krscaninom. Isto kao sto stajanjem u garazi ne postajete auto.


4. Nisu traperice to sto vam guzu cini debelom.

5.
Umjetna inteligencija se ne moze suprotstaviti prirodnoj gluposti.

6.
Moja ideja pospremanja je prijeci sobu pogledom.

7. Niti
jedan dokaz ne podupire tezu da je zivot ozbiljan.

8. Lakse je
dobiti oprost nego dopustenje.

9. Za svaku akciju postoji
jednak i suprotan vladin program.

10. Ako slicite na svoju
sliku iz putovnice, vjerovatno vam treba putovanje.

11. Racuni
putuju postom dva puta brze od doznaka.

12. Savjest je ono
sto boli kad se svi ostali dijelovi osjecaju izvrsno.

13.
Jedi zdravo, budi cio, umri u svakom slucaju.

14. Muskarci su
sa Zemlje. zene su sa Zemlje. Pomirite se s time.

15. Nikoga
nisu nikad ustrijelili dok je prao sudje.

16. Izbalansiranu
dijetu cini po jedan kolac u svakoj ruci.

17. Srednja dob je
kad sirina uma i uskost struka zamijene mjesta.

18. Propustene
prilike su uvijek bolje od onih ostvarenih.

19. Stara krama
je ono sto ste godinama cuvali i bacili tri tjedna prije nego sto vam
je zatrebalo.

20. Uvijek postoji jedna budala vise nego sto
ste racunali.

21. Iskustvo je predivna stvar. Omogucava vam da
prepoznate gresku kad ju ponovite.

22. Bas kad uspijete
spojiti kraj s krajem, oni ih rasire.

23. Ne tezi vise od svog
frizidera!

24. Netko tko razmislja logicno lijepi je kontrast
stvarnom zivotu.

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.
Nije reš o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,…
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…
Miroslav Mika Antić

Jedan sveštenik sjedio je kraj prozora, spremajući se da napiše propovijed o proviđenju, kada je čuo buku sličnu onoj od eksplozije i vidio ljude kako panično bježe na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da rijeka nadolazi i da se ljudi evakuišu. Voda je uskoro počela da plavi ulicu ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi:
“Spremam propovijed o proviđenju i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savjetujem drugima. Neću pobjeći, ostaću ovdje i pouzdaću se u spas koji će doći božjim proviđenjem.”
Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi.
“Uskačite, oče!” povikali su.
“Ne, ne, djeco moja”, smireno je rekao sveštenik. “Uzdam se u božije proviđenje koje će me spasiti.” Ipak, morao je da se popne na krov i kada je voda stigla gore, prošao je još jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je odbio.
Na kraju, popeo se na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do koljena, poslali su patrolni čamac da ga spase. “Ne, hvala vam”, rekao je, spokojno se osmjehujući. “Ja verujem u Boga. On me neće ostaviti.”
Kada se konačno udavio i stigao u raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom bogu:
“Vjerovao sam u tebe! Zašto me nisi spasao?”
“Ako ćemo pravo”, rekao je Bog, “poslao sam ti čitava tri čamca!”

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…
Đorđe Balašević

Postoje ljudi koji su kao od kamena. To su samo oni koji imaju čvrsto mišljenje o životu i radu i koji žele da stvaraju i rade, čak i nevažne stvari. Uspijeva im da očvrsnu nevidljive mišiće srca, baš kao što im uspijeva i da očvrsnu mišiće svojih ruku. A kada im se nešto desi, to nekako prežive, bog zna kako, i žive dalje, bez ikakvih posljedica.
Kada je čovjek dobre volje duševno povrijeđen, pretrpi svoje bolove i otjera ih.
Ali mislim, da to ne može uspjeti nekome ko je rastao u uvjerenju da je najvažniji na svijetu!
Čim se takvom čovjeku nešto desi, on ne može ništa drugo nego da se zatvori sa svojim bolom i da ga njeguje… on nema zašto da se brani od njega. Kada vam uspije da povjerujete da je svejedno da li ste srećni ili ne, a to vam vjerovatno uspijeva, kada shvatite koliko je mnogo ljudi kojima je gore nego vama i koliko ljudi ne bi imalo vremena ni para da njeguje samosažaljenje i da se odaje svojim razmaženostima, naći ćete u sebi volju za životom i volju za zdravljem.
Čim ta volja postoji, pojaviće se i ostale, instinktivno kao kod životinje koja se, kada je ranjena, liječi sama – tajnom zemaljskom mudrošću. Nekada nešto uhvatite i to sredite, i prođe neko vrijeme i još nekoliko uspjelih pobjeda nad sobom da čak i ne znate kako, ali od vas je postao čvrst čovek koji voli život i ne bježi od njega u magareću klupu!
Milena Jesenska

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
- Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.
- Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
- To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.
Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.
Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti da nađe blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.
- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
- To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promijeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.
- Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
- Zato što nikad nećeš uspjeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budes pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svijetu.
- Čak i kad je sklono izdaji?
- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspio da pobjegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.
Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da osjeća strah i više nije želio da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.
“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspjeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.
- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez mjeseca.
- Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.
“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu.
“Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.”
Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Svijeta.
Ispričalo mu je kako je srećan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila.
“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.
Paolo Koeljo – Alhemičar

Nikad ne zaboravi

Tvoje postojanje je poklon svijetu.

Ti si jedinstven/a u svakom smislu.

Tvoj život može biti ono što poželiš.

Gustiraj dane, jedan po jedan.

Broji svoje blagoslove, ne nevolje.

Uspjećeš, šta god da se desi.

U tebi se krije jako puno odgovora.

Nemoj sebe ograničavati.

Toliko snova čeka da ih ostvariš.

Odluke su suviše bitne da ih prepustiš slučaju.

Uvijek pokušaj dostići vrh i cilj.

Najviše energije trošiš kad brineš.

Što duže nosiš problem, sve teži postaje.

Ne shvataj stvari suviše ozbiljno.

Živi smireno, da se ne bi kajao/la.

Zapamti da malo ljubavi daleko dogura.

Zapamti da puno… dogura dovijeka.

Zapamti da je prijateljstvo mudra investicija.

Životno bogatstvo su ljudi.

Shvati da nikad nije kasno.

Radi obične stvari na neobičan način.

I nikad ne zaboravi. Čak ni jedan jedini dan…
Kako si poseban/na.

Ovo je priča o planinaru, koji se želio popeti na najvišu planinu. U tu se je pustolovinu upustio nakon dugih godina pripremanja. Pošto je svu slavu želio samo za sebe, odlučio je, da će se na planinu popeti sam!
Počeo se uspinjati. Vrijeme je prolazilo, spuštao se mrak. Umjesto da potraži utočište gdje bi prespavao, nastavio je s uspinjanjem, sve dok se nije posve smračilo. Neprozirna noć je zagrlila planinske vrhove. Svud oko njega bila je gusta tama. Nebo i mjesec su bili prekriveni teškim crnim oblacima, nije se vidio ni prst pred okom.
Dok se uspinjao, samo nekoliko koraka prije vrha poskliznu se i poče padati strahovitom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne tačke i osjećati silu teže koja ga je neumitno vukla prema dolje. U trenutku očajničkog straha, pred očima mu se počeše odigravati svi lijepi i ružni trenuci njegovog života. Zastade mu dah. Kada je već pomislio da će umrijeti, osjeti iznenada kako ga zaustavlja uže za koje je bio privezan. Njegovo je tijelo visilo u vazduhu. Sve što ga je držalo bilo je uže. U tom je trenutku povikao:
“Bože, pomozi mi!”
Odjednom se s neba začu dubok glas koji mu odgovori:
“Šta želiš da učinim?”
“Spasi me, Bože!”
“Zaista vjeruješ da te mogu spasiti?”
“Naravno da vjerujem!”
“Onda prereži uže za koje si privezan.”
“Molim!“
“PREREŽI UŽE ZA KOJE SI PRIVEZAN.”
Nastala je duga tišina. Čovjek je na kraju ipak odlučio, da će se ipak držati za uže svim svojim snagama.
Spasioci pričaju, kako su sljedećeg dana pronašli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo je tijelo visilo na užetu, za koje se grčevito držao… SAMO TRI METRA OD ZEMLJE.

Bog zna da smo mi umjetnici života.
Jednog dana nam daje čekić za skulpture, drugog dana kičice i boje za sliku, ili hartiju i olovku za pisanje.
Ali nikad neću moći da upotrijebim čekić za slikanje platna, ili kičicu za klesanje skulpture.
I zato, ma koliko to bilo teško, moram da prihvatim današnje blagoslove koji mi liče na prokletstva zato što patim, a dan je lijep, Sunce sija, djeca pjevaju na ulici.
Jedino tako ću uspjeti da prevaziđem bol i da ponovo izgradim svoj život.
Paulo Koeljo – Zahir

Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;
ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvu kakva jesam – to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ.
Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjećeš da u tome kakva sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mijenjaš da bi bila kao ti, nego da me cijeniš, priznaš, podržiš i voliš.

“Šta ljudsko biće može učiniti – šta ti i ja možemo učiniti – da stvorimo potpuno drugačije društvo?!
Mi ovdje sebi postavljamo veoma ozbiljno pitanje. Može li išta biti učinjeno, uopšte? Šta može biti učinjeno? Hoće li nam neko reći?
Ljudi su nam govorili. Takozvane duhovne vođe, koji tobože razumiju ove stvari bolje od nas, govorili su nam pokušavajući da nas saviju i ukalupe u neki novi obrazac, i to nas nije odvelo daleko; sposobni i obrazovani ljudi su nam takođe govorili i ni to nas nije odvelo daleko.
Rečeno nam je da svi putevi vode ka istini – vi imate svoj put kao Hindu, neko drugi ima svoj put kao Hrišćanin, a neko treći kao Musliman, i svi se oni prepliću na istim vratima – što je, kada razmislite, očigledan apsurd. Istina nema puta, i u tome i jeste ljepota istine, to i jeste život. Mrtve stvari imaju put jer su statične, ali istina je nešto živo, pokretno, nešto što ne počiva na određenom mjestu, nešto što nije hram, što nije džamija ili crkva, mjesto gdje vas nijedna religija, učitelj, filozof, ni bilo ko, ne može odvesti.
Tada ćete uvidjeti da je ova živa stvar ustvari ono što vi zaista jeste – vaš bijes, vaša okrutnost, vaše nasilje, vaš očaj, vaša patnja i tuga u kojoj živite. U razumijevanju svega ovoga je istina, i to možete razumjeti jedino ako znate kako da gledate na sve ove stvari u životu. A ne možete ih gledati kroz ideologiju, kroz prozor riječi, kroz nade i strahove.”
Krišnamurti

Istina

Od svega čemu me je život naučio, moj najgorči nauk, onaj što me najviše obespokojava i uzrujava, jeste uvjerenje da su istinoljubivi ljudi najrjeđa vrsta na zemlji. Vapijućim pogledom brodolomnika tražio sam oko sebe ljude kojima bi istina bila važna, čista istina, ono što stvari jesu same po sebi, a jedva da sam našao ijednog. Tražio sam ih u okolini i nadaleko, među umjetnicima i među ratarima, među neukim svijetom i među učenima. Poput Ibn Batute uzeo sam hodočasnički štap i, kao i on, prokrstario svijetom u potrazi za ovozemaljskim svecima, za ljudima ozbiljne spekulativne duše kroz koje se prelama kristalni odraz bića stvari. I našao sam ih, svega nekoliko, zbog čega sam očajan!
Da, osjećam očajnu potištenost, jer je duši neophodno da se nadahnjuje srodnim dušama, a onaj ko iz svega voli istinu želi da ga prožme dah istinoljubivih duša. Ništa drugo nisam našao uokolo do političare, ljude nezainteresovane da sagledaju svijet onakvim kakav jeste, spremne jedino da upotrijebe stvari po svom nahođenju. Politika je prisutna na akademijama, i u školama, u knjizi poezije i u istorijskoj knjizi, u strogom drzanju moralnog čovjeka i u raskalašnom ponašanju razvratnika, u frizerskom salonu i u monaškoj ćeliji. Politika je itekako prisutna čak i u laboratorijama: hemičar i histolog unose u svoje eksperimente brižljivo prikrivenu izbornu naklonost. Da bi na kraju, jednog dana, držeći pred sobom jednu od najslavnijih i najapstraktnijih knjiga koje su se pojavile u Evropi u poslednjih 30 godina, čuo njenog autora kako kaže na maternjem jeziku: Ja sam iznad svega političar! Taj čovjek je napisao djelo o infinitezimalnoj metodi protiv pobjednicke militarističke stranke u svojoj zemlji.
Potrebno je, dakle, iznova se potvrditi obavezom prema istini, pravom na istinu.
Hose Ortega i Gaset

Do najvećih i najvažnijih istina u životu, i o životu, mi ne dolazimo nekim svesnim i planskim radom, ne nalazimo ih odjednom gotove i izljuštene kao što se nalazi samorodan dragocen metal. Istina vam se ne “objavljuje” nekim čudom, u trenucima nadahnuća; ne otkrivamo je ni u najiskrenijim ljudskim priznanjima. Mi do istine dolazimo uzgred, često slučajno, iako samo na izgled slučajno, ne po onome što ljudi rade, govore ili pišu, nego u trenucima kad se odaju, pletući laž kojom žele da se zaklone i da obmanu nas ili sebe. Razmišljajući o onome što smo u svetu čuli i videli, mi u srećnim trenucima naslućujemo, naziremo i, najposle, saznajemo – tu istinu.
Andrić

U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.
Hese

Jednog dana Bog se umorio od ljudi.Neprekidno
su mu dosadjivali,tražeći od njega sve i svašta.Okupio je svoje
savjetnike i upitao gdje da se sakrije,koje je najbolje mjesto-na
vrhu najviše planine ili na dnu okeana ili na tamnoj
strani meseca? Njegov najbolji andjeo mu je odgovorio:" Sakrij se u
...ljudsko srce.To... je izgleda mesto u koje oni nikada ne zalaze".

Kad vas mali ljudi pokušavaju spustiti na svoj nivo, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Nesumnjivo je da postoje ljudi koji priželjkuju vaš poraz, pad i nazadovanje. Ali, oni vam ne mogu ništa ako upamtite sljedeće:
1. Kad odbijate da se borite sa „malim“ ljudima, vi pobjeđujete. Borba sa „malim“ ljudima svodi vas na njihovu veličinu. Ostanite veliki.
2. Očekujte da će se ljudi otresati na vas. To je dokaz da napredujete.
3. Podsjetite se da su osobe koje se otresaju na vas zapravo psihološki bolesne. Budite veliki. Sažalite se nad njima.
Mislite dovoljno široko da biste bili neranjivi za napade malih ljudi.
Kad se u vas uvuče osjećaj: “nisam dovoljno sposoban(-na)“, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Upamtite: ako mislite da ste slabi, slabi ste. Ako mislite da se nesposobni, nesposobni ste. Ako mislite da ste prosječni, prosječni ste.
Prirodnu sklonost samopodcjenjivanju pobijedite sljedećim oružjem:
1. Izgledajte važno! Tako ćete lakše razmišljati poput važne osobe. Vaš izgled snažno utiče na vaše raspoloženje. To upamtite.
2. Fokusirajte se na svoje vrline. Bodrite i ohrabrujte sami sebe. Upoznajte svoju pozitivnu stranu ličnosti.
3. Sagledajte i druge ljude iz prave perspektive. I oni su ljudska bića. Zašto biste ih se plašili?
Razmišljajte dovoljno široko da biste uvidjeli koliko ste zapravo vrijedni.
Kada se svađa ili neslaganje čine neizbježnima, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Evo kako ćete se uspješno oduprijeti iskušenju svađe:
1. Zapitajte se:“Je li ovo dovoljno važno da bismo se zbog toga svađali?“
2. Podsjetite se da svađom ne možete dobiti ništa, ali da uvijek nešto izgubite.
Razmišljajte dovoljno široko da biste uvidjeli da vas svađe, neslaganja, sukobi i nesporazumi neće odvesti tamo gdje želite stići.
Kada se osjetite poraženim, RAZMIŠLJATE ŠIROKO.
Veliki uspjeh nije moguće ostvariti bez poteškoća i neuspjeha. Ali, moguće je ostatak života proživjeti bez poraza.
Evo kako veliki ljudi reaguju na neuspjehe:
1. Neuspjeh posmatrajte kao životnu pouku. Usvojite je. Proučite je. Upotrijebite je da biste brže napredovali ka uspjehu. Okoristite se tim neuspjehom.
2. Upornosti pridružite spremnost za eksperimentisanjem. Uzmaknite i započnite ispočetka, primjenjujući novi pristup.
Razmišljajte dovoljno široko da biste spoznali kako je poraz stanje uma i ništa više.
Kad romantika počne zamirati, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Negativan način razmišljanja: “Bio(-la) je nepravedan(-na) prema meni i zato ću mu (joj) se osvetiti“, ubija romantiku i uništava ljubav.
Kad situacija na ljubavnom planu pođe po zlu, postupite na sljedeći način:
1. Fokusirajte se na najveće vrline osobe čiju ljubav želite. Male stvari ostavite iza sebe.
2. Učinite nešto posebno za svog partnera i to često.
Razmišljajte dovoljno široko da biste otkrili tajne radosti u vezi sa svojim partnerom.
Kad utvrdite da se vaše poslovno napredovanje usporava, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Bez obzira na vaše zanimanje, viši položaj i veća plata proizilaze samo iz jednoga: povećanja kvaliteta i kvantiteta učinka.
Učinite sljedeće: razmišljajte:“Ja mogu bolje“. Najbolje nije nedostižno. Sve je moguće učiniti boljim.
Ništa na ovom svijetu ne čini se na najbolji mogući način. A onda kad pomislite: “Ja mogu bolje“, načini će se pojaviti sami od sebe. Takav stav oslobađa vašu kreativnu moć.
Razmišljajte dovoljno široko kako biste uvidjeli da će novac doći sam po sebi ako uslugu stavite na prvo mjesto.
Dejvid Švarc

Ovo je istinita priča koja se jednom desila u Americi.

Čovjek je izašao iz svoje kuće da se divi svom tek kupljenom autu. Na njegovo ogromno iznenađenje, njegov trogodišnji sin je razdragano udarao čekićem po sjajnoj farbi njegovog novog auta. Čovjek smjesta pritrča, odgurnu sina i poče od bijesa da ga tim istim čekićem udara po prstima sve dok se dječakovi prsti nisu pretvorili u mesnatu kašu. Kada se smirio i uvidio šta je napravio, hitno je odvezao dječaka u bolnicu. I iako su se doktori očajnički trudili da spasu dječakove smrskane kosti, morali su ipak na kraju da mu amputiraju prste na obje ruke.

Kada se dječak probudio nakon operacije i vidio svoje zavijene patrljke, nježno i nevino reče ocu: „Tatice, izvini zbog tvoga auta.“ A zatim ga upita: “Ali kada će moji prsti opet narasti?“

Otac je ustao, otišao kući i ubio se.

Sjetite se uvijek ove priče kada sljedeći put vidite vaše Dijete da prospe mlijeko po stolu ili kada čujete plač vaše Bebe. Razmislite dobro prije nego izgubite strpljenje sa nekim koga volite.



Auta se mogu popraviti. Polomljene kosti i teška osjećanja često ne mogu.

Mi isuviše često ne prepoznajemo razliku između čovjeka i njegovih postupaka.

Ljudi griješe. Ljudima je dozvoljeno da griješe. Ali ono što mi uradimo dok nas drži bijes, to će nas vječno progoniti.

Stanite i razmislite. Razmislite prije nego što bilo šta uradite. Budite strpljivi u životu. Pokušajte barem da razumijete…i da volite…da mnogo volite.

koraka do ostvarenja cilja

1. KORAK: Odlučite šta tačno želite. Jedan od najgorih načina da iskoristite vrijeme jeste da odlično radite ono što uopšte ne mora da se radi.
2. KORAK: Sve zapisujte. Razmišljajte bilježeći misli na papiru. Stavite svoj cilj na papir i time ćete ga iskristalisati i dati mu opipljivu formu.
3. KORAK: Odredite krajnji rok za ostvarenje svog cilja. Cilj ili odluka koji nemaju određeni rok ne izazivaju u tebi osjećaj hitnosti.
4. KORAK: Sačinite spisak svega što mislite da ćete morati da uradite da biste ostvarili cilj.
5. KORAK: Preradite spisak u plan. Organizujte svoj spisak prema prioritetu i redoslijedu. Razložite ga na pojedinačne zadatke.
6. KORAK: Odmah počnite da radite u skladu sa svojim planom. Prosječan plan koji se energično sprovodi mnogo je bolji od briljantnog plana u vezi kojeg se ne sprovodi ništa.
7. KORAK: Riješite da svaki dan uradite nešto što će vas pomjeriti u pravcu vašeg cilja.

Brajan Trejsi

S proleća, početkom maja, izvi se jedna grana na ruži kraj staze. Pobeže ostalim granama iz grma, i pre svih grana, na svom vrhu, zametnu pupoljak koji se isticao svojom veličinom, gustinom latica koje je zametnuo i ljubomorno ih čuvao, do rascvetavanja.
Najzad, pomolile su se tamno crvene, latice, čija se boja menjala u zavisnosti od ugla pod kojim se u njih gleda. Bio je tu čitav niz nijansi crvene.
Kada je vetar ne njiše, na tananoj dršci, na kojoj se šepurila zarekao bih se da je “tronovao” cvet karmin, crvene boje. Onda ga vetar pomiluje, pomeri levo i desno i on, poput kaleidoskopa, počne da menja boju, pa je slično ljubičastom, pa onda bivao crnih rubova, već sledećeg trena bile su to latice od crvenog somota.
Sedeo sam na terasi i sa uživanjem gledao igru vetra, svetlosti i ružinog cveta, kralja svih cvetova, u kojem je, uvek cvet, pobeđivao.
Sa puno umešnosti, je znao da se izmigolji, i uvek zauzme najbolju pozu, kako bi pokazao svu svoju lepotu.
Još dok joj je drška “pobegla” od ostalih grana, i kada je pupoljak počeo da se puni sa više žara od ostalih pupoljaka, cvet sam namenio tebi.
Sanjao sam, da ćeš me ti pozvati, “kao nekada”.
Ja ću odrezati cvet, i poneti ga tebi na dar, žudeći za tvojim poljupcima, kretnjama i uzdasima, kojima si me, u tim prilikama, darivala.
Nikada nisam sa sigurnošću ustanovio da li je bilo više latica na cvetovima, koje sam ti donosio, ili slasnih poljubaca koje sam od tebe dobijao.
Nikada to nisam brojao, a sada sve manje imam priliku da to učinim.
Telefon, je ostajao nem. Pozivao je sve ređe i ređe, i …
Ostalo mi je nadanje, da će bar još jednom pozvoniti…
Danas sam prošao stazom, pokraj ruža. Čekajući da ga uberem onaj, predivni cvet, “pretvorio se” u ogroman šipak.
“Kakav cvet takav i plod”, pomislio sam. Crven sa ostacima zametka na vrhu, sa malom drškom, na kojoj je stajao.
Ubrao sam ga.
Bila je to ruža, tebi namenjena. Čekala je da me pozoveš, pa da ti zamiriše u punom sjaju.
Čekala…, čekala i ne dočekala.
Pretvorila se u šipak, u “tvoj zaborav”.
Kako da te zaboravim, kada je i „tvoj zaborav” prekrasan, rekao sam ti pružajući ti ga.
Nasmejala si se. “Od ovoga se kuva ukusan čaj”, odgovorila si.
Naravno da je ukusan, potvrdio sam, jer je u mnoštvu koštica koje u sebi čuva, sakupio sve slasti nedočekanih poljubaca, sve rose koje sam budan dočekao, svu strast, koja se ne stišava…
U tvom pogledu nazreo sam, slike zajedničkih trenutaka, nedosanjane snove i neostvarene želje.
Sreća me obuzme.
Pravo je blago posedovati nečiji “zaborav”.
Posedovati “zaborav”, znači, imati sećanja.
Nečija ili na nekog.
Ja imam i jedno i drugo.
Dragan Džigurski

Prije nego što kažeš – saslušaj.
Prije nego što napišeš – razmisli.

Prije nego što potrošiš – zaradi.

Prije nego što uložiš – istraži

Prije nego što kritikuješ – sačekaj

Prije nego što se pomoliš – oprosti

Prije nego što odustaneš – pokušaj

Prije nego što se penzionišeš – uštedi

Prije nego što umreš – dijeli drugima



Vilijam Artur Vord

Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu… Takva je naša duša.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole. Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalačkih ljubavi. Pa se naprežemo da čujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se, držeći svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali…umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle…. nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca. Niti iščekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put pročitamo riječi koje su drhtavom rukom pisane; “ljubim te”, “mislim na tebe”, “nedostaješ mi”. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine… Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može. Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine… I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo… vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi…blistavih…slanih…”
D. Maksimović

On je bio ljudina, jakog glasa i odlučnih pokreta. Ona je bila nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajena priča.
Kad su sva deca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.


Njezin muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slegali ramenima i mrmljali:

“Hm, hm…” Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo:

“Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život”.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
“Ti nećeš umrijeti!”
“Zašto?” upita ona jedva čujnim glasom.
“Zato jer si mi potrebna!”
“A zašto mi to ranije nisi rekao?”

Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Ljekari se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je lijekovi tako brzo izliječili.

Pouka:

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah! Nemoj reći:

”Moja majka, moj sin, moja žena… to već ionako zna”. Možda i zna. No, bi li se ti ikad umorio slušajući voljenu osobu koja ti to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci:

”Ej ćao ja sam. Želim ti reći da te volim”. Stisni ruku osobi koju voliš i reci:
”Trebam te! Volim te, volim…”.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi. Jedino se razlikuju po ljubavi.

Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina.
Poštivajući zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno da govori. Ali,
postojala je jedna iznimka. Svakih deset godina redovnicima je bilo
dozvoljeno da progovore u dvije riječi. Nakon što je proveo prvih deset
godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana.
"Prošlo je deset godina," kaže predstojnik samostana. "Koje dvije riječi
želiš izreći?"
"Krevet... tvrd..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.
Deset godina kasnije, redovnik se vratio predstojniku samostana. "Prošlo
je još deset godina," reče predstojnik samostana. "Koje dvije riječi
želiš izreći?"
"Hrana... neukusna..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.
Još je deset godina prošlo i redovnik se ponovno susreo s predstojnikom
samostana koji ga upita: "Koje dvije riječi želiš izreći nakon ovih
deset godina?"
"Ja... odustajem!" reče redovnik.
"Pa, razumijem i zašto," odgovori predstojnik samostana. "Sve što si god
radio je bilo samo prigovaranje."

Ubjeđujemo sami sebe da će život biti bolji
kad se vjenčamo, dobijemo bebu,
a zatim drugu bebu. Onda smo isfrustrirani
zato što djeca nisu dovoljno
velika i bićemo zadovoljniji kada porastu.
Nakon toga, isfrustrirani smo
zato što imamo posla sa pubertetlijama.
Sigurno ćemo biti srećniji kada izađu
iz tog razdoblja. Govorimo sebi da će nam
život biti potpun kada se naš
supružnik dozove pameti, kada kupimo
ljepša kola, kada budemo u mogućnosti
da odemo na lijepo putovanje, ili kada
odemo u penziju.Prava je istina da ne postoji bolji trenutak
za sreću od ovog trenutka.
Ako ne sada, kada?
Tvoj život će uvijek biti ispunjen problemima. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš da
svejedno budeš srećan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više
zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio
vrijeme sa njim… i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.
Zato, prestani da čekaš…
Da otplatiš kola.
Da kupiš novu kuću ili stan.
Da ti djeca odu od kuće.
Da se vratiš na studije.
Da završiš studije.
Da izgubiš 10 kg.
Da dobiješ 10 kg.
Da se oženiš (udaš).
Da se razvedeš.
Da dobiješ djecu.
Da odeš u penziju.
Da dođe ljeto.
Da dođe proljeće.
Da dođe zima.
Da dođe jesen.
Da umreš.


Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Meša Selimović – Tvrđava