Poučne priče

Nada

Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.
Strepnja je jedno od osećanja koje se ne može opravdati, jer ona predstavlja samo dodatak našem strahu da će se desiti ili možda neće ono čega se plašimo, a da pritom na to ne možemo uticati. Iako znamo da neke stvari ne možemo promeniti, mi i dalje strepimo, plašimo se, nepomirljivi smo sa sudbinom. To je cena ljudske pameti. Čini mi se da životinje nemaju takvih problema. One su u prednosti kada su osećanja u pitanju. Njihov mozak im ne dozvoljava takav luksuz, pa su im i osećanja čistija. Kada se plaše, plaše se, kada vole, vole, kada mrze, one mrze. Kladim se da je u nekim slučajevima mnogo bolje biti životinja nego čovek.
Ako je uspeh ispunjenje cilja, mi nikad nećemo biti dovoljno uspešni. Kad ostvarimo jedan, tragamo za ostvarenjem drugog. Uvek postoje želje, uvek postoje ciljevi, a mi, ma koliko uspešni bili, nećemo biti zadovoljni, osim kad nas očima posmatraju oni čiji se uspeh ne može ravnati sa našim. Takvi smo mi ljudi, umesto da budemo srećni zbog onog što imamo, mi smo nesrećni zbog onog što nemamo.
Koliko puta se čoveku zadesi da potone, upadne u neki vrtlog beznađa i ne radi ništa, verujući da se samo nekim čudom može izvući. Potom se pad se nastavi. Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo. Nekad je dovoljno da čovek samo mahne rukom na gore, pokaže trud i želju za postojanjem, za opstankom, a zvezde će onda prepoznati put kojim to čudo treba da vode.
Slaviša Pavlović – Roman ‘Zavet’

Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvog, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti. …ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam obući, budi strpljiv…

Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek iznova, nemoj me prekidati… saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek iz početka, prije no što si utonuo u san.

Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj… Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati hiljade razloga, da bi ušao u kadu.

Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu… Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom…

Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim… i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš saslušati…

Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem… Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne…

Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku… jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si načinio prve korake.

I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene…jednog dana ćeš razumjeti. Pokušaj shvatiti da se u starosti ne živi, već se preživljava.

Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.

Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi… tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.

Budi mi oslonac, pomozi mi zaključiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću… Vratiću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.

Glas jedne ruke

Učitelj hrama Kenin bio je Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je malog štićenika po imenu Tojo kome je bilo samo dvanaest godina. Tojo je viđao starije učenike kako svako jutro posjećuju učitelja u njegovoj sobi kako bi se podučili sanzenu ili ličnom vođenju, u okviru kojih su se obavljali koani (vježbe uma zarad meditacije) da bi se zaustavila lutanja uma.

Tojo je takođe želio da obavi sanzen, odnosno razgovor između učitelja zena i učenika.

“Sačekaj još malo”, reče mu Mokurai. “Suviše si mlad.”

Ali dječak je bio uporan, i učitelj na kraju pristade.

Uveče, u određeno vrijeme, mali tojo stade na prag Mokuraieve sobe za sanzen. Udari o gong da najavi svoje prisustvo, a u znak poštovanja pokloni se tri puta pred vratima, uđe i sjede ispred učitelja u učtivoj tišini.

“Čuje se glas dvije ruke kada njima pljesneš”, reče Mokurai. “Ti mi pokaži glas jedne ruke.”

Tojo se pokloni i otiđe u svoju sobu da razmotri ovaj problem. Sa svog prozora ču muziku gejši. “A, imam ga!”, izjavi.

Sljedeće veče, kada ga je učitelj zamolio da oslika glas jedne ruke, Tojo poče da svira muziku gejši.

“Ne, ne”, reče Mokurai. “Nećeš s tim uspeti. To nije glas jedne ruke. Uopšte nisi shvatio.”

Misleći da bi ga takva muzika mogla omesti, Tojo se premesti na jedno mirno mesto. Meditirao je ponovo. “Šta može biti glas jedne ruke?” Slučajno začu neko kapanje vode. “Imam ga”, pomisli Tojo.

Kada se sljedeći put pojavi pred učiteljem, Tojo poče da podražava kapanje vode.

“Šta je to?”, zapita Mokurai. “To je zvuk kapanja vode, a ne glas jedne ruke. Pokušaj ponovo.”

Uzalud je Tojo meditirao da čuje glas jedne ruke. Čuo je uzdisanje vjetra. Ali zvuk je bio odbačen.

Čuo je krik sove. Ali i to je bilo odbijeno.

Glas jedne ruke nisu bili ni skakavci.

Više od deset puta je Tojo posećivao Mokuraia sa različitim zvukovima. Svi su bili pogrešni. Skoro je godinu dana razmišljao šta bi glas jedne ruke mogao biti.

Najzad mali Tojo prođe kroz pravu meditaciju i prevaziđe sve glasove. “Nisam više mogao da nagomilavam”, objasnio je docnije, “pa sam dosegao bezglasni glas.”

Tojo je shvatio glas jedne ruke.

Mlada žena koja se tek udala jednog je vrelog ljetnjeg dana došla u posjetu svojoj majci.
Sjela je u fotelju i dok je pila ledeni čaj, započele su priču o životu, o braku, o odgovornostima i obavezama zrelih ljudi.
Majka je zamišljeno promućkala kockice leda u svojoj čaši i onda je jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.
”Nemoj nikad zaboraviti svoje prijateljice!”, rekla je.
“One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svoga muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti ipak biti potrebne. Sjeti se da povremeno izađeš negdje sa njima, da se i dalje družiš sa njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su i tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Biće ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene!”
“Kakav blesav savjet “, pomislila je ćerka.
“Zar se nisam upravo udala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udata žena, odrasla! Nisam neka šiparica kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i moja porodica svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život dobije pravi smisao.”

Ali, ipak je poslušala svoju majku i nastavila da održava kontakte sa svojim prijateljicama.
Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela da uviđa da je njena majka, ustvari, tačno znala šta govori. Kako vrijeme i priroda donose promjene u životu svake žene, prijateljice ostaju najveći oslonac za nju.
U svojim 40-im, evo šta je naučila:
Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Poslovi dođu i prođu.
Karijere se završavaju.
Roditelji umiru.
Kolege zaboravljaju usluge.
Muškarci imaju svoj svijet.

Ali, prijateljice ostaju uz tebe, ma koliko vremena i kilometara bile daleko od tebe. Prijateljica nikad nije toliko daleko da ne može biti uz tebe, kada je potrebna.
Dok budeš morala ići tim usamljenim putem koji se zove život i kad budeš morala ići sama, tvoje prijateljice će biti tu, pored puta, navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se oko tebe, zalažući se za tebe i čekajući te na kraju puta širom raširenih ruku. A ponekad će čak i prekršiti pravila zbog tebe.

Sjećaš li se onog dana kad sam te molila
da mi posudiš svoj novi auto, koji sam zatim slupala?
Mislila sam da ćeš me ubiti,
ali ti to nisi učinio…
A sjećaš li se kad sam te nagovorila
da pođemo na plažu iako si ti govorio da će padati kiša,
i kiša je zatim i padala?
Mislila sam da ćeš viknuti: »Jesam li ti rekao?!«
Ali ti si ostao miran…
Sjećaš li se kad sam očijukala sa svima
da kod tebe izazovem ljubomoru,
i ti si bio ljubomoran.
Mislila sam da ćeš me ostaviti,
ali ti to nisi učinio…
Sjećaš li se kad sam prevrnula tortu od jagoda na tepih tvoga auta?
Mislila sam da ćeš me istući,
ali ti to nisi učinio…
A sjetićeš se sigurno i one večeri
kad sam ti zaboravila reći da na slavlje treba doći u večernjem odijelu,
pa si došao u farmerkama?!
Mislila sam da ćeš me ostaviti,
ali ti to nisi učinio…
Istina, mnogo toga nisi učinio.
Ali uvijek si bio sa mnom strpljiv,
volio si me i štitio.
Za mnoge stvari bih te molila za oproštenje da si se vratio iz Vijetnama…
Ali, ti se nisi vratio…
B. Ferero

STVARI ZBOG KOJIH SE OSJEĆAŠ SJAJNO


Zaljubljenost.

Smijanje dok te vilica ne zaboli.

Tuširanje (probaj hladnom vodom).

Specijalan pogled samo tebi upućen.

Omiljena pjesma na radiju.

Slušanje kiše.

Mirišljava posteljina.

Iznenadni poklon.

Komadić čokolade,

Neočekivani poziv prijatelja.

Mirišljava kupka.

Kikotanje.

Zanimljiv razgovor.

Plaža, rijeka, planina…

Kad nađeš novčanicu na koju si zaboravio.

Smijanje samom sebi.

Smijanje bez ikakvog razloga.

Kad ti neko kaže da si lijepa.

Prijatelji.

Roditelji,

Slučajno si čuo nešto lijepo o sebi.

Kad se probudiš a ne moraš baš tad ustati…

Prvi poljubac.

Upoznavanje zanimljivih ljudi.

Kad se neko se igra s tvojom kosom.

Slatki snovi.

Ljuljuškanje na ljuljašci.

Nezaboravan koncert.

Šumske jagode.

Jabuke.

Banana, grožđe, maline…

Svitanje ili zalazak sunca.

Ustajanje iz kreveta kad si svjestan da ovaj spisak može ići unedogled jer je pred tobom još jedan divan dan…

10 stvari zbog kojih si bogat

Sinoć nisi otišao na spavanje gladan.

Nisi spavao napolju.

Imaš izbor odjeće svakog jutra.

Jedva da si se oznojio danas.

Ne provodiš vrijeme u strahu.

Imaš pristup čistoj pijaćoj vodi.

Imaš pristup medicinskoj zaštiti.

Imaš pristup internetu.

Pismen si.

Imaš pravo da glasaš.

Bogatstvo je sposobnost da potpuno iskusimo život.

Henri Dejvid Toro

Vraćao sam se kući, na nezarađeni ručak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam tražio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mržnjom, a nisam je osjećao. Ni sad je ne osjećam. I hvala bogu.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srećan zbog žene koja mi je olakšavala život, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom će nam, doduše biti teže, ali, opet ćemo nekako živjeti.



To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi žive teško, ni sam ne znaš kako ni od čega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog čovjeka dočekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svačiju zlu sreću, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi i nije mi žao što je tako.

Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.
Nisam se umorio.
Meša Selimović

Treba se izlagati opasnostima – govorio je. Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmjeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prožme i omogući nam da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u budućnosti, moći ćemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plaši da se izloži opasnostima. Jer on se možda nikada ne vara, nikada ne razočarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrćemo za sobom – začuće glas svog srca kako mu govori: „Šta si učinio sa čudima koje je bog posijao duž tvojih dana? Šta si učinio sa sposobnostima koje ti je tvoj učitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubiš. Dakle, to je tvoje jedino naslijeđe: izvjesnost da si proćerdao svoj život.“
Jadan je onaj ko bude slušao takve riječi. Jer će tada povjerovati u čuda, ali uzalud. Čarobni trenuci njegovog života otišli su u nepovrat.
Paolo Koeljo, „Na obali rijeke Pjedre sjedila sam i plakala.“

Jedan seljak riješio je da se oženi, pa je osedlao mazgu i krenuo u varoš da nađe ženu. Poslije nekog vremena, našao je jednu za koju je procijenio da mu odgovara i vjenčao se. Nakon ceremonije, oboje su sjeli na mazgu i uputili se ka seoskom imanju. U jednom trenutku, životinja je stala, ne pokazujući namjeru da ide dalje. Seljak je sišao i tukao je velikim štapom sve dok nije krenula.“Ovo ti je prva opomena” rekao je.
Poslije dva-tri kilometra mazga je opet stala, a seljak ponovo sišao i mlatio je dok nije krenula.
“Ovo ti je druga opomena” rekao je.
Međutim, mazga se i treći put zaustavila. Seljak je sišao, pomogao ženi da siđe, izvadio pištolj i pucao mazgi u glavu, koja je na mjestu ostala mrtva.
“Glupi i okrutni čovječe!” uzviknula je žena. “To je bila lijepa i snažna životinja koja je mogla mnogo toga da uradi na imanju, a ti si je, u nastupu bijesa olako ubio. Da sam znala kakav si čovjek, nikad se ne bih udala za tebe…” i tako nastavila punih pet minuta.Seljak je samo slušao dok nije prekinula da bi povratila dah

Jednog dana u seljakov bunar upadne magarac. Dok je životinja satima sažaljivo plakala, seljak je pokušavao smisliti kako ta spasi magarca. Napokon je odlučio da životinju, budući da je već stara, a bunar ionako suv, nije vrijedno spašavati.

I zato pozove susjede da mu pomognu. Svi zgrabe lopate i počnu bacati smeće u bunar. Nakon nekog vremena seljak pogleda u bunar. Bio je silno iznenađen prizorom.

Naime, magarac bi svaku lopatu smeća zbacio sa svojih leđa, te je iskoristio kao stepenicu na koju bi se popeo. Tako je ubrzo bio vrlo brzo vrha. Naposljetku je jednostavno zakoračio preko ruba bunara i srećno iskočio!



U životu ćeš morati pretrpiti brojne probleme.

Tajna tvog uspjeha sastoji se u da probleme otreseš sa svojih leđa i iskoristiš ih kao stepenicu da se popneš korak više.

Svaka naša nevolja je stepenica. Možemo izaći i iz najdubljeg bunara, samo ako se ne predamo

Nanin japanski učitelj iz Meiji perioda (1868-1912), primio je univerzitetskog profesora na razgovor o Zen učenju. Čim bi Nanin započeo neku temu, profesor bi ga prekinuo riječima:
– To već znam, to mi je sve poznato….
Potom Nanin iziđe kako bi pripremio čajnu ceremoniju. Šolju svog gosta Nanin je napunio do vrha i nastavio točiti dok čaj nije počeo curiti preko ruba šolje. Profesor je promatrao kako čaj curi preko ruba šolje i povikao: – Prepuna je! Više ne može stati u nju!.
– Baš kao ova šolja i ti si ispunjen vlastitim mislima i prosudbama. Kako ti mogu pokazati zen, ako prvo ne isprazniš vlastitu šolju? – odgovori mu Nanin.

Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopšte.



Ponudivši gostima kafu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim bokalom kafe i cijelim asortimanom šoljá – porculanske, plastične, metalne, staklene, skupe, jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i da se posluže kafom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kafom, profesor im reče: “Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući pritom na stolu one jeftine i obične. Iako je normalno da želite ono najbolje, tu ustvari i leži izvor vašeg stresa. Budite sigurni da sama šolja ne daje kvalitet kafi. U većini slučajeva je samo skuplja i ništa više. Sve što ste vi uistinu htjeli je kafa, a ne šolja. Ali ipak ste svjesno birali najbolje šolje. I onda ste još počeli da gledate šolje koje su izabrali drugi.

A sada želim da razmislite o ovome: Život je kafa; Poslovi, novac i status u društvu su šolje. One su samo predmeti koji sadrže kafu, dok oblik, veličina ili cijena šolje koju imamo ne definišu niti mijenjaju kvalitet kafe tj. života koji živimo.

Uglavnom, koncentrišući se samo na šolju, mi propuštamo da uživamo kafu koju nam je bog omogućio. Bog kuva kafu, a ne šolje. Uživajte vašu kafu!!!”

Učitelj Sojen Šaku je otišao sa ovog svijeta kada mu je bila šezdeset i jedna godina. Ispunivši svoj životni zadatak, za sobom je ostavio veliko učenje, umnogome bogatije od većine učitelja zena. Njegovi učenici su običavali da spavaju po danu usred ljeta. Iako se trudio da ne obraća pažnju na ovo, on lično nikada nije protraćio vrijeme.

Kada mu je bilo samo dvanaest godina, već je izučavao teorijska razmatranja Tendai filozofije. Jednog ljetnjeg dana vazduh bijaše tako sparan da mali Sojen, dok je učitelj bi odsutan, ispruži noge i zaspa.

Tri časa prođoše kada, iznenada probuđen, ču učitelja kako ulazi. Bilo je kasno: ležao je ispružen baš preko praga.

“Oprosti, oprosti” prošaputa njegov učitelj, pažljivo preskočivši preko Sojenovog tijela kao da je pripadalo nekom uzvišenom gostu. Poslije ovoga, Sojen više nikada nije zaspao poslijepodne.

Poslije Benkeieve smrti, jedan slijepi čovjek, koji je živio u blizini učiteljevog hrama,
reče prijatelju:»Pošto sam slijep, ne mogu da vidim čovjekovo lice, pa moram da
mu ocjenjujem karakter po zvuku njegovog glasa. Obično, kada čujem nekog da
drugome čestita na njegovoj sreći ili uspjehu, čujem i skriveni ton zavisti.
Kada se izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem radost i zadovoljstvo,
kao da je onom što saučestvuje zaista drago što je nešto dobiti ostalo u njegovom sopstvenom svijetu.
Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvijek bio iskren.
Kad god je iskazivao sreću, nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je bila sve što sam čuo.«

“U taj mah ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača koje su se nalazile na tom polju, i čim ih Don kihot vidje, reče svom štitonoši: Sreća upravlja našim stvarima bolje nego što bismo to mogli poželjeti; jer tamo, vidiš prijatelju moj Sančo, ukazuje se trideset ili nešto više ogromnih divova s kojim namjeravam da zametnem bitku i sve ih lišim života, a plijen koji ostane iza njih biće početak našeg bogatstva, jer to je valjan rat i velika usluga Bogu tamaniti s lica zemlje tako opaki soj.
- Kakvi divovi? – reče Sančo Pansa
- Oni koje tamo vidiš – odgovori mu gospodar – s dugim rukama koje ponekad imaju gotovo dvije milje.
- Pazite vaša milosti – odgovori Sančo – jer ono što se tamo vidi nisu divovi nego vjetrenjače, a ono što na njima liči na ruke, to su krila koja okreće vjetar, a ona pokreću mlinski kamen.
- Lijepo se vidi – odgovori Don Kihot – da nisi upoznat sa pustolovinama: ono su divovi; a ako se bojiš, ukloni se odatle i s razdaljine se moli, jer ući ću u strašnu i nejednaku bitku sa njima.
I govoreći tako, obode konja Rosinanta, ne obazirući se na viku svog štitonošte Sanča, koji ga je upozoravao da su ono što će napasti bez ikakve sumnje vjetrenjače, a ne divovi. Ali on je tako bio uvjeren da su to divovi da nije ni čuo viku svog štitonoše Sanča, niti je primijetio, iako im je već bio podosta blizu, šta je to. Naprotiv, vikao je na sav glas:
- Ne bježite, kukavička i zlobna stvorenja, jer napada vas jedan jedini vitez!
U tom trenutku vjetar poče malo jače da duva, pa se velika krila počeše okretati, a kad Don Kihot to vidje, reče:
- Čak i da se razmahujete sa više ruku nego div Brijarej, platićete mi.
I rekavši to iz sveg srca se preporuči svojoj gospodarici Dulsineji od Toboza, moleći je da mu u tom teškom času pomogne; dobro se zakloni štitom, koplje zakači o kariku na prsnom oklopu, pa se u punom Rosinantovom galopu baci i nasrnu na prvu vjetrenjaču koja je bila pred njim; i kad kopljem udari u krilo, vjetar svom žestinom pokrenu krilo da mu koplje smrska na komade i zbaci konjanika i konja koji se otkotrljaše po ledini u vrlo jadnom stanju. Požuri mu Sančo Pansa u pomoć, koliko god mu je magarac mogao kasati, a kad stiže, shvati da se gospodar ne može ni pomaći. Toliko se bio ugruvao sa Rosinantom.
- Bože, pomozi! – reče Sančo. – Zar nisam rekao vašoj milosti da pazi šta radi, jer su to vjetrenjače, da to može prenebregnuti samo onaj ko ima iste takve u glavi.
- Ćuti, prijatelju Sančo – odgovori Don Kihot – jer ratne stvari su više nego druge, podložne neprestanim promjenama; štaviše, kako ja mislim, a tako i jeste, onaj mudrac Freston koji mi je ukrao sobu i knjige, pretvorio je ove divove u vjetrenjače samo da bi me lišio slave da sam ih pobijedio: toliki mi je on neprijatelj…”

Dva vojnika, obojica teško ranjeni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan morao sjediti u svom krevetu da bi mu vadili vodu iz pluća. Njegov krevet se nalazio tik uz jedini prozor u sobi.
Drugi vojnik je morao stalno ležati na leđima.Brzo su se upoznali i počeli razgovarati po cijele dane. Pričali su o svojim porodicama, svojim kućama, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je vojnik koji je sjedio uz prozor opisivao drugom vojniku stvari koje je vidio vani.
Vojnik na drugom krevetu počeo je živjeti za te jedinstvene trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događajima i bojama vanjskog svijeta. „Vidim park uz jezero s labudovima.“, počeo bi prvi vojnik. „Patke i labudovi se igraju u vodi, a djeca spuštaju svoje male čamce da plove. Mladi parovi zagrljeni šetaju uz cvijeće raznoraznih boja. Veliko i snažno drveće uljepšava okoliš, a u daljini se vide svjetla grada.“
Dok bi vojnik uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov bi prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.

Jednoga dana mu je vojnik uz prozor opisivao vojničku paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je čuo u svom umu. Tako su prolazili dani i mjeseci. Njihovi razgovori postali su obavezni.
Jednoga jutra medicinska sestra je donijela vodu za umivanje i u krevetu pored prozora pronašla beživotno tijelo vojnika koji je u snu mirno umro. Pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo iznijelo van.
Drugi vojnik je bio strašno pogođen tim događajem da nije danima progovarao. Prvi vojnik je bio njegova jedina veza sa spoljašnjim svijetom i zbog njegove smrti i sam se je osjećao manje živim. Čim se je malo oporavio, zamolio je medicinsko osoblje da ga premjeste u krevet od onog prvog vojnika, uz prozor. Osoblje mu je rado izašlo u susret i bio je premješten na isto ono mjesto odakle je prvi vojnik gledao svu ljepotu koja se odigravala iza bolničkih zidova. Pobrinuli su se da se je udobno namjestio te ga ostavili samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid!
Prozor je gledao na drugi zid. Nije bilo nikakvog jezera, ni parka, ni ljudi, ni djece. Mogao je vidjeti samo zid. Bio je šokiran. Upitao je odmah sestru, koji je to bio razlog da mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla: „Taj vojnik je bio slijep. Ne znam zašto vam je tako opisivao stvari u vanjskom svijetu. Možda vas je htio usrećiti!“

Vanjski uslovi su izraz vašeg mentalnog stanja, ništa više.
Vanjski uslovi nisu uzrok već posljedica.
Oni nisu temelj, nego zdanje koje na njemu nastaje.
Promijenite li svoje misli i osjećanja,
vanjski će se uslovi promijeniti u skladu sa tim,
i to je jedini način na koji stvari funkcionišu.
Niste vi sretni zato što se osjećate dobro,
vi se osjećate dobro zato što ste sretni.
Nije vjera u vama zato što vam sve ide kako treba.
Sve vam ide kako treba upravo zato što imate vjere.
Tajna života je u tome da držite pod kontrolom svoja mentalna stanja,
jer budete li činili tako, sve ostalo će slijediti samo od sebe.
Prihvatiti bolest, probleme i neuspjeh kao nešto neizbježno
i po svemu sudeći sudbinski neumitno, ludost je.
Jer upravo vaše prihvatanje održava zlo.
Čovjek nije ograničen svojom okolinom.
On stvara tu okolinu onim što osjeća i u šta vjeruje.
Misliti drugačije, isto je kao i misliti da rep maše psom.
Emet Foks

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu , sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih je mislila da je druga biljka više vrijedila.

Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio:”Pa i ja sam posmatrao kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam shvatio da, da je bog želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to tako i napravio. Međutim on je želio da budem mali žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikada postojao.“

Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek čiji život predstavlja traganje.

Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.

Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.

Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između bijelog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po zemlji.

Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.

Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.

Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.

Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.
- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!
Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.
„Tragač“, Horhe Bukaj

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.

Malu seosku školu grijala je starinska, trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.
Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesviještenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu.
Napola pri svijesti ležeći na postelji, dječak je jedva mogao čuti šta su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela.

No, hrabri dječak nije želio umrijeti. Odlučio je da da preživi.
I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživio je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela, biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama.

Opet je hrabri dječak odlučio. On neće biti bogalj.

On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.

Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, ali on ih uopšte nije osjećao niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.
Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima.
Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež vazduh. Ovaj put, umjesto da kao i obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom.

Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu. Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda. Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život.

Konačno je zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati.

Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslije se na fakultetu uspio pridružiti atletskom timu.

A onda je taj mladić, koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke – taj je isti hrabri mladić, dr. Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara.

Svakog se jutra u Africi probudi jedna gazela.
Ona zna da danas mora trčati brže od bilo kojeg lava
inače će je lav uloviti i pojesti.
Svakog se jutra u Africi probudi i jedan lav.
On zna da danas mora trčati brže od bilo koje gazele
inače neće imati za hranu.
I na kraju, kad se sve sabere i oduzme, nije ni važno da li si lav ili gazela….

…kad svane zora izađi i trči

Jedna djevojka u malom ribarskom mjestu ostala je trudna.
Roditelji su je tukli sve dok nije priznala ko je otac.
«Bio je to učitelj Zena koji živi u hramu izvan sela.», rekla je djevojka.
Svi mještani su znali o kome se radi.
Kad se dijete rodilo, otišli su do hrama i ostavili ga pred noge učitelja Zena.
«Licemjeru i pedofile!», rekli su mu.
«Ovo dijete je tvoje. Ti sad moraš da brineš o njemu.»
On nije nimalo izgledao začuđen već je samo klimnuo glavom i rekao:
«Dobro. Dobro.»

Zatim je predao dijete jednoj ženi iz sela, a troškove preuzeo na sebe.
Nakon ovog događaja učitelj je izgubio sav ugled.
Učenici su ga napustili, niko više nije odlazio da traži savjet od njega.

Nakon nekoliko mjeseci kada je djevojka vidjela sve ovo, nije mogla izdražati
i rekla je pravu istinu, da je otac ustvari jedan mladić iz susjedstva.
Kada je selo doznalo pravu istinu svi su odmah pohrlili do hrama
i bacili se učitelju Zena pred noge moleći ga za oproštaj i da im vrati dijete.
Učitelj je samo rekao:
»Dobro. Dobro.»
…i predao im dijete.

Jedan dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolačićima i pakovanjem od šest flaša voćnog soka te krenuo u svoju pustolovinu. Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.
Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.
Starac ga je zahvalno primio i nasmješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio da ga ponovo vidi, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.

Starac mu se ponovo nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.
U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao nazad do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći osmijeh do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je:

“Šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”
Odgovorio je:

“Ručao sam s Bogom”. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je:

“Znaš šta! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio”.

U međuvremenu starac, takođe prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je:

“Tata, šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”
Odgovorio je:

“Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom”. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je:

“Znaš šta! Puno je mlađi nego što sam mislio.”

Prečesto potcjenjujemo snagu dodira, osmijeha, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pažnje, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život sasvim slučajno i u bilo kojem trenutku u životu. Sve ih jednako primi!